Gdje je nestao čovjek?

Prvi dio predizborne kampanje rapidno se približava kraju i predizborna šutanje efektivno počinje sutra i traje do nedjelje. Imamo dakle nekoliko dana za napuniti baterije, a sve kako bi od negdje nedjelje u ponoć krenuli u drugi krug.

Pozicija “mog” kandidata proteklih je nekoliko mjeseci bila stabilna i uz lagani rast, dok se cijela priča događala na drugom planu i s kandidatim koji (objektivno gledano) nisu mogli previše vremena potrošiti na Ivu Josipovića čisto zato jer su morali osigurati sebi drugi krug. To će se u nedjelju do ponoći definitivno promijeniti.

Što se tiče kandidata za drugi krug, opet, htjeli mi to priznati ili ne, bitka se cijelo vrijeme vodila između tri (samo teoretski četiri) kandidata. Nadan Vidošević prvi je krenuo u priču početkom rujna i njegova kampanja je izgledala pomalo štreberski; no jedan od problema koji su s njime očiti je to što se okružio ekipom koja je pokušala prodati Nadana na isti način kao što u svoje plaćeno radno vrijeme prodaju šampone, Bajadere ili pak “Kupujmo Hrvatsko” s državnim budžetom kojeg može osigurati HGK. Kako danas stvari stoje, Nadana nećemo gledati u drugom krugu no iznenađenja su moguća (ima i neka interna oklada između mene i njegovog stožera i očekujem da će svoje obećanje ispoštivati).

Drugi otpisani kandidat je Dragan Primorac, čovjek koji pokušava predstaviti svoj odlazak s ministarskog mjesta kao moralni čin iako je u biti to bio polu smišljeni potez koji je cijelo vrijeme imao Pantovčak na nišanu. Primorčeva kampanja je očito fokusirana na elektroničke medije i utoliko se čini efikasnom, no pitanje je samo da li je riječ o površinskom efektu i koliko je jaka volja njemu deklariranih birača. Šansa da u drugom krugu gledamo Primorca je nešto neznačajno veća od nule i ako ste se voljni kladiti na njega možete slobodno i uplatiti loto. Šansa za dobitak je tu negdje.

Treći kandidat na kojeg se sasulo drvlje i kamenje je Andrija Hebrang. Iako je još svega četiri dana do izbora, postavlja se pitanje zašto je HDZ dopustio ovu situaciju i zna li HDZ nešto što mi ne znamo? Politička stranka koja je na vlasti, koja pokušava već dvadeset godina održati vodežu poziciju može si možda dozvoliti da izgubi predsjedničke izbore (budimo objektivni; situacija nije dobra za dobivanje izbora od strane HDZova kandidata), no da izgube tako lagano u prvom krugu (a nakon što su prikupili najveći broj potpisa) jednostavno mi nije logična. Ta situacija ili ocrtava duboke probleme u HDZu (znam, o tome svi pričaju) ili nešto drugo. Naravno, nije niti Hebrang baš najbolja osoba za dobiti s njime izbore (definitivno je izazov), no na neki čudni način u njemu, nakon svega, ima i dalje više integriteta i poštenja nego u Vidoševiću, Primorcu ili osobito Bandiću. Andrija će prema obećanju vjerojatno nakon ovoga u zasluženu političku mirovinu i nadajmo se da je ovo jedan od njegovih posljednjih nastupa. Andrija je možda imao svoje mjesto u nekome času, ali i za nas i za njega je bolje da ode.

Četvrti kandidat je Milan Bandić. Poznat je moj stav kako je Milan Bandić vjerojatno najopasnija osoba za politički život ove zemlje, on svoju gradonačelničku poziciju već godinama zloupotrebljava za ovu predizbornu kampanju, a i sam je uključen u praktički svaku imalo veću aferu koja se u ovome gradu dogodila. No, ne samo da je Bandić korumpiran do srži, nego je pritom još i neuk, priprost, nekulturan i općenito osobito problematičan za sve ono što bi predsjednik jedne zemlje morao predstavljati.

Za dežurne kritičare, treba odmah reći da me uopće ne zanima činjenica što Bandić nije zasada osuđen ni za što. U zemlji u kojoj pravosuđe ne funkcionira, u kojoj političari određuju kada će se i s kime obračunati, zatvoriti ili uništiti nije ni čudo da je osoba koja direktno ili indirektno kontrolira drugi najveći budžet u državi (s daleko manje transparentnosti) dovoljno premrežena da ili neutralizira svaki napad na njega, ili ta inkriminirajuća informacija jednostavno čeka neka bolja vremena o čemu odlučuju oni koji su u posjedu te informacije.

S druge strane, nevjerojatno je da društvo dopušta da jedna osoba poput Bandića uopće postoji. Tu je velika, ako ne i najveća, greška upravo stranke koja mu je to omogućila. SDP prečesto dopušta da im se neke stvari dogode, pa onda potom oni (ali i društvo u kojem djeluju) kukaju o tome što se desilo, umjesto da donesu odluku i žive s njezinim konsekvencama. Jednako su krivi i mediji koji dopuštaju da takva osoba nesmetano funkcionira i koji s žarom tabolida prate svaki potez korumpiranih političara, a na kraju krajeva ni mi birači nismo daleko na ljestvici odgovornosti jer smo na izborima dopustili da ovaj nesmetano zasjedne u fotelju u kojoj je zasjeo.

U društvu u kojem se političke stranke ponašaju poput nojeva koji guraju glavu u pijesak, u kojem novinari nisu korektiv političara i u kojem među narodom vlada opća letargija nije niti čudo da suludi pojedinci grabe vlast i potom je zloupotrebljavaju na najrazličitije moguće načine dok se mi svi skupa kolektivno pitamo “Da li je to moguće?”.

Kada razmišljam o svim ovim stvarima, uvijek se sjetim Mone Sahlin, švedske premijerke koja je morala odstupiti zbog toga što je državnom kreditnom karticom kupila Tobleronu na aerodromu, ili pak Mart Laar koji je na Zagreb summitu prije nekoliko godina izjavio antologijsku rečenicu: “Borba protiv korupcije počinje tako da sam nisi korumpiran”. Možemo li dopustiti da za isporuku pravde čekamo korumpirane sudove, nesposobno tužiteljstvo ili nemotiviranu i dobrim dijelom nestručnu policiju? Ne moramo li možda mi nešto učiniti kako bi pokrenuli stvar s mrtve točke?

S druge strane, ovo malo ljudi što se trudi u sustav unijeti neku promjenu i nisu baš dobrodošli. Mnogi padaju u samoj borbi sa sustavom, a neki drugi ne dođu do izražaja ili se njihovi potezi (koliko god mudri i dobronamjerni bili) ne prepoznaju u kakofoniji događanja. Naravno to nije razlog da se prestane ili odustane, no pitam se gdje je nestala ideologija (ne mislim pritom nužno na političku ideologiju jedne ili druge strane) nego istinska želja da pojedinac kroz svoj javni angažman vrati nešto društvu? Gdje su ti ljudi nestali? Što bi Goran Bare rekao; Gdje je nestao čovjek?

U nedjelju su izbori i predlažem da ako ikako možete izađete na njih i pokušate odabrati najboljeg mogućeg za posao predsjednika države, osobe koja će je dostojno predstavljati u svijetu, osobe koja neće zloupotrijebiti dati mu autoritet i položaj i po mogućnosti osobu koja može postati katalizator promjene koju svi željno iščekujemo.

Ako ne uspijete pronaći takvu osobu, onda uvijek možete glasati protiv, tu je izbor uvijek daleko bolji. No kako bilo, izađite na izbore.

Misao dana:
Do you ever get the feeling that the only reason we have elections is to find out if the polls were right?

6 Replies to “Gdje je nestao čovjek?”

  1. joj mrak, pa ti si sam predugo imao glavu u pijesku što se tiče bandića…kako bilo, izborno, oh pardon, božićno vrijeme je idealno za javno osviještenje…

    čestit božić i svako dobro

  2. Nakon štreberskih izjava i floskula Josipovića, dječjih tužakanja sa “(drugarice učiteljice, Jurčević) nije odgovorio na pitanje” i zlobnih podsmjehivanja prema Jurčeviću u stilu ajde tko si ti, nećeš dobit ni pet glasova, a ja sam već u drugom krugu, taj Josipović je izgubio i najmanji kredibilitet kod mene, jer to nisu karakteristike Predsjednika.
    Zato moj glas ide Jurčeviću, iz čistog razloga jer nije bio nikad u izvršnoj vlasti, i to me se stvarno dojmilo (naravno ima tu i još nekih razloga). Možda je malo previše u nekim anti-Tito filmovima, ali i današnji Predsjednik je malo previše u anti-fašizam filmovima.

  3. “no pitam se gdje je nestala ideologija”

    ja bih rekla gdje je nestao idealizam.
    po meni je problem i u isto vrijeme rješenje – ‘individualna odgovornost’ (to nikako ne vidim kod novinara). ali za to treba biti hrabar. od malog prema većeg, od većeg prema manjem. počinje filozofija :)

Leave a Reply

Your email address will not be published.