Što sam (do sada) naučio u Panami

Eto mene u Panami već nekoliko dana. Ovo je jedno od zanimljivijih putovanja jer sam doputovao na do sada najegzotičniju destinaciju na kojoj sam ikada bio.

Panama

Kao prvo, putovati 26 sati u komadu uopće nije lagano. Znam da sjedenje u avionu izgleda relativno jednostavno, no pokušajte vi sjediti nekih 15-16 sati u komadu na jednom, relativno uskom mjestu. Zabava cijele priče se izgubi začas.

Drugo, airline food je doista ružno iskustvo, da pojeo sam manje-više sve no to nije jelo koje bi pojeo da mogu birati.

Filmovi koji su se nudili u avionu prema Americi sam već odgledao tako da nije bilo ništa osobito vrijednog gledanja, a ima i limita koliko mogu čitati u komadu.

Zanimljivo je da Amerika nema transfere na aerodromima (što je donekle logično, jer su oni ionako cijeli kontinent pa ih međunarodni transfer ne zanima). To otprilike znači da morate proći imigrattion isto kao i bilo tko drugi, morate pokupiti kofer kao da izlazite s aviona i potom kada ste to obavili morate ponovno proći sve natrag (recheck kofera, security check kao da ste došli s ceste).

Let do Paname je trajao nekih 5 sati u avionu u kojem ste doduše mogli gledati TV ali ste za to morali platiti 6 USD. Slijetanje na Panama city international airport je kasnilo nekih 20ak minuta te smo sletili na aerodrom koji nije bitno veći od Zagrebačkog, te je u najboljem američkom stilu klimatiziran do granice smrzavanja tako da su se prozorili u cijelosti orosili od kondenzirane vlage. Iznenađenje na Panamskom imigrattionu je bilo to što mi je žena lijepo objasnila da mi Panamska viza nije potrebna (iako je Panama definitivno na popisu zemalja za koje hrvatti moraju imati vizu), i to zato jer imam američku vizu koja vrijedi i za ulazak u Panamu. Taj dio mi nisu rekli u Panamskom veleposlanstvu u Grčkoj tako da je nekih 1200-1300kn troška bilo potrošeno uzalud. Američku vizu ionako imam, a čak i da je nemam morao bih je imati jer ameri nemaju gore spomenuti međunarodni transfer putnika.

Iznenađenje koje me dočekalo je da bberry ne radi u Panami (mogu telefonirati ali nula bodova za mailove i surfanje). VIPnetu sam opsovao nešto s drugog kontinenta tim povodom.

Hotel u kojem sam smješten je doslovce smješten u džungli i izgleda poput razglednice. Gore je slika koja se vidi iz moje sobe, a oni koji me imaju kao prijatelja na FBu mogu pogledati daleko detaljniji foto album. Koktelčići se piju ko limunada, klima radi non stop i od ranog jutra je jako vruće. Prekjučer je padala i kiša kakve u životu nisam vidio (a vidio sam ozbiljnih proloma oblaka), ovo je više bilo u kategoriji vodopada odnosno rijeke koja teče okomito odozgora prema dolje. No, kiša je samo raščistila oblake i nakon sat-dva sve je ponovno bilo suho, vruće i jako, jako sparno.

Jučer smo posjetili Panamski kanal i gledali kako brodovi prolaze. Panamski kanal ostvaruje nekih 2 milijarde USD prihoda godišnje, kroz njega prođe nekih 40-50 brodova dnevno (u oba smjera) i stvar je jako, jako zanimljiva za promatrati; osobito kada vidite okliki brod mora proći kroz koliko uski prolaz (za one koji znaju Ždrilac na prijelazu Pašmana i Ugljana znaju koliko malo trajektu fali da opali u obalu; e pa u panamskom kanalu je situacija jednako uska ako ne i uža).

Provozali smo se i Panama Cityem i starim dijelom grada kojeg smo promatrali iz autobusa djelomično radi kiše a djelomično radi sigurnosti. Bio sam prilično šokiran onime što sam vidio i moram priznati da nakon što sam vidio Panama city dolazim do zaključka kako u hrvatskoj u stvari nema doista siromašnih ljudi, jer ako ste osoba koja nema ama baš ništa i dalje ste neusporedivo bogatiji od ljudi koji ovdje žive. Panama je siromašna zemlja i višom klasom se smatra svatko tko zarađuje više od 15.000USD godišnje.

Hrana je ok, voće je ovdje praktički korov i od lubenica, dinja, banana i ananasa ću dobiti alergiju do kraja ovog putovanja. Koktelčići su dobri i relativno jeftini (5 dolara za recimo pinacoladu – glava ne boli poslije na moje divno čudo).

Posjetili smo jučer i predsjedničke dvore gdje nas je ugostio ministar pravosuđa umjesto predsjednika (koji se razbolio), koktel je trajao nekih 2 sata, jelo se jako fino (između ostalog i nešto što je skoro pa identično našem pršutu i paškom siru), a cijelo vrijeme nam je svirao lokalni ekvivalent Buena Vista Social cluba. Na kraju smo otišli u restoran na jednom od otočića gdje se jeo “seafood” što je barem meni bilo ok ali ne i spektakularno (roasted beef kod ministra je bio daleko bolji).

Jučer ujutro sam obavio i svoju govoranciju koja je primljena poprilično dobro na ovome skupu i nadam se da će neka poslovna prilika izići iz ovoga. Sutra imamo sastanak članova organizacije (riječ je o IAPC-u) i uz malo sreće uspjeti ću privoliti IAPC da konferencija 2011 bude u Dubrovniku (tako da bi onda uspjeli 100-150 vrhunskih političkih konzultanata doveli do hrvatske, to je dobro i za njih ali i za nas jer imam nekoliko ideja kako to iskoristiti).

Danas popodne ću vjerojatno dio vremena provesti na lokalnoj tržnici gdje ću opaliti koju fotku, a kasnije popodne se imam namjeru okupati u Pacifiku. A u ponedjeljak ujutro opet na avion i istih tih 26 sati natrag do Zagreba.

Misao dana:
Do not confuse crisis with chaos.

3 Replies to “Što sam (do sada) naučio u Panami”

  1. Vidim da ti je Valamar Lacroma u vezanim člancima — trebalo bi tamo napraviti konferenciju, to bi bila najbolja ironija. :)

Leave a Reply

Your email address will not be published.