Categories
Priroda i društvo

Vukovarski bloger u dužničkom ropstvu bivšeg gradonačelnika

Odete li na Google i pokušate li na internetu potražiti gdje se to webmastere i blogere zatvara, vrlo brzo zaključit ćete da jedini odgovori dolaze iz zemalja poput Irana, Rusije, Azerbajdžana, Sirije, Jordana, Vijetnama ili Tajlanda. Ukratko, to je popis osumnjičenih zemalja o kojima često slušamo u kontekstu slobode medija ili ljudskih prava. S krajem ovoga mjeseca i Hrvatska će ući u to sramotno društvo jer se 27. listopada Damir Fintić, inače malo poznat i u stvari samo jedan od tisuća Vukovaraca, mora prijaviti na izdržavanje zatvorske kazne.

Iako je opće poznato da su zatvori prepuni “nedužnih” ljudi, za Fintića u stvari znamo da jest nedužan, jer je njegov krimen koji ga je na kraju odveo u zatvor to što je kreirao web-stranicu vukovarac.net, na kojoj je nesmotreni i anonimni kritičar svojedobno optužio tadašnjega gradonačelnika Vukovara i saborskog zastupnika HDZ-a Vladimira Štengla.

Tužakanje – obiteljski biznis

Vladimir Štengl i inače je poznat po tome da često tuži novinare – tužakanje za klevetu pretvorio je u svojevrsni obiteljski biznis. Kombinacija malene vukovarske sredine, sjajne odvjetničke ekipe i lokalnog pravosuđa osigurala je Štenglu i njegovoj obitelji sasvim solidne i pritom potpuno neoporezive prihode na temelju navodno pretrpljenih duševnih boli.

Verbalni delikt ili kriminalna kategorizacija klevete u našem zakonodavstvu proizlazi još iz prošlog sustava, kad su se takve odredbe koristile za zaštitu javnih figura i uklanjanje nepoćudnih osoba iz javnog života. Naravno, i moderno pravo poznaje pravo zaštite pojedinaca od klevete, no vrlo je teško odrediti jasnu i čistu granicu između toga gdje prestaje sloboda govora ili, jednostavnije rečeno, pravo na kritiku, a gdje počinje kleveta. Kleveta je osobito osjetljivo pitanje kad govorimo o javnim osobama, a osobito osjetljiva skupina – ili skupina u kojoj bi, po mom mišljenju, pojam klevete morao biti osobito uzak – jesu oni javni djelatnici koji su na svoju funkciju došli putem izbora. Dobar primjer takve osobe trebao bi biti upravo spomenuti Vladimir Štengl, koji očito loše podnosi vlastito ime u novinama, ali i na web-stranicama. Damir Fintić vlasnik je web-stranice na kojoj se našao sporni komentar i na njega se okomila odvjetnička elita.

Sam je Fintić djelomice kriv za situaciju u kojoj se našao. Kao prvo, imao je hrabrosti kreirati javni medij, web-stranicu na kojoj su Vukovarci mogli saznati nešto o svome gradu, bez obzira na to žive li u njemu, ili su u njemu živjeli ili se u njega žele vratiti.

Basnoslovne duševne boli

U času kad su se pojavile prve kaznene prijave, Fintić je napravio prvu i stratešku pogrešku naivno vjerujući da će ga zakon i pravda putem suda zaštititi od neproporcionalnog bijesa navodno oklevetane osobe. Kao krajnja konsekvenca, Fintić je osuđen za kazneno djelo klevete i na zatvorsku kaznu, što je poslije pretvoreno u novčanu kaznu. No, Štengl nije zastao na kaznenom djelu nego je kroz građansku parnicu odlučio naplatiti i sve duševne boli koje mu je vukovarac.net priuštio. Navodno, riječ je o tristotinjak tisuća kuna boli, što za samog bivšeg gradonačelnika, što za njegovu bolom shrvanu obitelj.

Ako dosad niste suosjećali s Fintićem, onda je ovo trenutak da o tome razmislite. Pogledajte, recimo, na internetu koliko su se naplaćivale duševne boli u neusporedivo eksponiranijim medijima i vrlo brzo doći ćete do zaključka: ili je web-site vukovarac.net jako utjecajan medij ili su boli obitelji Štengl doista goleme. Pokušajte to staviti u perspektivu, jer niti su Štengl i njegova obitelj imali osobite financijske štete od samog anonim-nog komentara na web-stranici, niti su im zato bila ugrožena radna mjesta u javnoj upravi, a – budimo realni – niti im je ugled osobito pao zbog tog komentara. U stvari, sami su Štenglovi učinili više za promociju lošega glasa o sebi neprekidnim i neumornim gonjenjem novinara i webmastera, nego što su ti napisi sami njima naštetili. No, priskrbili su si i značajnu materijalnu korist, pa je odnos uloženog i dobivenog tu negdje.

Damir Fintić je čovjek koji ima obitelj i zarađuje neto plaću od oko 3000 kuna. Ovrhe nad plaćom oduzimaju mu trećinu tog iznosa na ime naknade štete. S preostalih 2000 kuna on mora prehraniti obitelj, malodobno dijete i financijskom alkemijom to rastegnuti do kraja mjeseca.

Legalno ropstvo

Istovremeno, mjesečna zatezna kamata koja se obračunava na iznos dosuđene odštete veća je od iznosa koji mu sud oduzima od plaće, pa će Damir Fintić (ako ne nađe daleko bolje plaćen posao) cijeli život odrađivati za Vladimira Štengla. U normalnim zemljama to je ujedno definicija “dužničkog ropstva”, no ovdje, kao što vidimo iz konkretnog primjera, to je sasvim legalno – uz malo pravnog manevriranja, patronat države i represiju sudbenog aparata moguće je imati vlastitog roba. Nije, dakle, problematičan samo iznos odštete koju treba platiti u apsolutnom iznosu u odnosu na štetu koja je eventualno počinjena nego i iznos odštete u odnosu na Fintićevu mogućnost da tu odštetu (podsjetimo, za zločin koji nije počinio) plati tijekom života.

Kazna zatvora

Nije stoga čudno da je Damir Fintić odlučio otići u zatvor na 20 dana. Tehnički gledano, ne mora on iza rešetaka, no da bi izbjegao zatvor, mora platiti novčanu kaznu koja je nastala kao zamjena za kaznu zatvora. On tu kaznu nema odakle platiti jer mu je Vladimir Štengl ovršio plaću pa novca jednostavno nema, te je država Hrvat-ska, ovaj put po sasvim drugoj osnovi, odlučila da će zbog njegove nemogućnosti da to plati velikodušno zamijeniti novča-nu kaznu kaznom zatvora; tako da je Damir Fintić na kraju završio tamo odakle je i krenuo (i što je zakonodavac u stvari htio spriječiti).

Teško će biti jednome strancu, primjerice članu Europske komisije, ili sucu za ljudska prava objasniti tijek događaja koji će Fintića smjestiti u zatvor; osobito ako znamo da po odluci tog istog suda (a koja proizlazi iz članka 10. Europske konvencije o ljudskim pravima, čiji je i Hrvatska potpisnik) postoje vrlo jasna ograničenja prema situacijama u kojima se kleveta može dosuditi i time u stvari uskratiti pravo na slobodu govora.

Fintić će tako postati metafora kako se stvari rješavaju u hrvatskoj državi. U 21. stoljeću lokalni moćnik u sprezi s lokalnim pravosuđem osudili su ga na kaznu zatvora zbog riječi koje uopće nisu njegove. Kaznili su ga toliko da će mu trebati desetljeća da se iz toga izvuče. Dotle će se ti moćnici na nacionalnoj razini pravdati “pravnom državom i nekomentiranjem presuda”, a Hrvatska će istovremeno skliznuti još koje mjesto na ljestvici medijskih i građanskih sloboda.

Ovo je članak koji je objavljen u današnjem Jutarnjem Listu, a kojeg sam na njihovu molbu ja napisao.

Categories
Gadgets

Virtualizacija na Windows 7

Moj projekt zamjene i upgradea IT infrastrukture se bliži kraju. Instalirao sam na svom (novom) računalu u uredu Windows 7 Ultimate i to 64bitnu verziju (to računalo mi ima 8gb memorije pa zašto ne iskoristiti maksimum).

Prije nekog vremena pokušao sam se igrati s virtualizacijom na windowsima XP koje sam imao na notebooku, no to nije dobro funkcioniralo zato što je bio problem s licencama. Naime, iako je VirtualPC u stvari badava, licenca OSa kojeg instaliraš na taj virtual PC nije. Naravno, mogao sam pokušati instalirati još jednu instancu windowsa XP kojeg sam ionako imao instaliranog na samom notebooku (eto rekurzije), no Lenovo notebooci ne dolaze sa install diskovima nego recovery particijom koju je moguće pretvoriti u nekoliko CD/DVDova što sam i napravio. Problem je u tome što je instalacija custom, i ona ne dozvoljava instalaciju VirtualPCa bez da se ponovno kreira recovery particija što je dodatnih 5gb prostora na disku što si nisam mogao priuštiti. Ne treba reći da OEM key kojeg imam na notebooku nije bilo moguće upotrijebiti s normalnim XP install diskom – tako da je propala ideja da imam virtualni XP na XPu.

Sa Windowsima 7 situacija se promijenila zato jer je Microsoft odlučio otkantati totalnu backward kompatibilnost i neke od aplikacija jednostavno ne rade na windowsima 7. Konkretni primjer relativno čestog komada (besplatnog) softvera je MSDE – Microsoft SQL Desktop Engine, koji u svojoj verziji 2000 ne može raditi na Windowsima 7 (a to mi je preduvjet za jednu drugu aplikaciju). E dakle, windows 7 ima tzv. XP mode što je u stvari totalno legalna i full licenca windowsa XP professional a kojeg je moguće pokrenuti na Windows 7 virtual PCu i na koji onda možete instalirati štogod trebate ili želite. To sam ja naravno i učinio i stvar šljaka besprijekorno. Jedini limit koji vidim je problem broja boja, jer mi virtualni video adapter dopušta samo 16bitnu boju što je za neke stvari malo (iako, više na estetskoj razini nego funkcionalnoj).

Windowsi 7 rade više nego ok (dopada mi se i ovaj security essentials kojeg čini se morate instalirati preko firefoxa jer ako probate download iz explorera onda kaže da MSE nije podržan u našoj zemlji), a virtualizacije mi se dopada jer onda neke stvari koje bi morale ostati u “pješčaniku” mogu doista tamo i ostati bez da zagade bespotrebno samo računalo.

Misao dana:
A human being should be able to change a diaper, plan an invasion, butcher a hog, conn a ship, design a building, write a sonnet, balance accounts, build a wall, set a bone, comfort the dying, take orders, give orders, cooperate, act alone, solve equations, analyze a new problem, pitch manure, program a computer, cook a tasty meal, fight efficiently, die gallantly. Specialization is for insects.

Categories
Priroda i društvo

Kako riješiti problem neregistriranih automobila

Da li ste znali da je 10-15% svih vozila na hrvatskim cestama neregistrirano te da ona stvaraju stravičnu štetu:

Prema podacima Ureda gubitak kroz premije iznosi oko 110 milijuna kuna godišnje, dok je u posljednjih petnaestak godina za štetu koju su počinila neregistrirana vozila isplaćeno više od 600 milijuna kuna. (banka)

Mene kao vozača inače uvijek frustrira ta impresivna količina očito neispravnih automobila na cesti, a znam za nekolicinu situacija u kojoj su moji prijatelji bili oštećeni od neregistriranih/neosiguranih automobila i to je uvijek bio veliki problem. Drugo što me jako frustrira je i policija koja u stvari jedino i uvijek hvata prebrze vozače. Istina je da je radar relativno egzaktno mjerilo no nažalost nemam previše povjerenja u te sustave niti u iskrenost policajaca osobito kada rade s opremom na kojoj nije moguće dokazati koga su oni u stvari “usnimili” kada su mjerili brzinu (takve stvari inače s dobrim odvjetnikom ionako padaju na sudu).

Pišem ovo zato jer sam se u nedjelju vraćao iz Zadra i nasred autoceste ekipa si je na nadvožnjaku postavila radar i kilometar-dva niže spustila brzinu na autocesti na 40, svela promet na jednu traku i preusmjeravala prebrze vozače na pokrajnje parkiralište. Ekvivalent još jedne “cestarine”. Naravno da je potrebno kažnjavati prebrze vozače, no to ima smisla samo do neke granice (ili boje rečeno, od neke granice). Po mom mišljenju daleko bi bilo efektnije raditi na cesti eko testove, kontrolirati tehničku ispravnost automobila ili primjerice promatrati tko se vozi sa a tko bez pojasa (prije neki dan sam se vozio tramvajem i promatrao vozače i u stvari se iznenadio da cca. polovocia ljudi u gradskoj vožnji ne veže pojas).

Vehicle tax camera check vozilo

Nego, naletio sam na ovu fotografiju. Kada bi na određenim prometnicama instalirali kamere poput gornjeg (a imajte na umu da su registarske pločice pravljene za brzo storjno čitanje) tada bi mogli imati sa strane kameru koja snima tablice automobila i gdje bi trenutno mogli 100-200m niže zaustavljati automobile kojima je istekla tablica. Takvo vozilo možete postaviti bilo gdje i bilo kako, imate video dokaz da se vozilo kretalo, bazu neispravnih registarskih pločica na notebooku spojenom na tu kameru i sa 10-15% neregistriranih vozila kladim se da bi u času stvorili veliku gužvu i zagrabili veliki “ulov”. Ovo je tehnologija koja postoji (vidi link), definitivno nije skupocjena, a koja bi u minimalnom roku napravila dramatičnu promjenu u pronalaženju i micanju s ceste ne samo tehnički neispravnih nego i neosiguranih automobila.

Da sam ja osiguravajuće društvo kojem godišnje nedostaje 110 milijuna kuna premija zbog neregistriranih vozila, ja bih im kupio i donirao takvo vozilo.

Misao dana:
The road to positivity is strewn with the abandoned vehicles of the faint-hearted.