“Andrija Hebrang je meni osobno enigma, jer dok mogu poštivati njegove stavove s kojima se ne slažem, istovremeno mi apsolutno nije jasno kako on prečesto postaje glasnogovornik stranke pokušavajući obraniti neobranjivo. On je suviše inteligentna osoba da ne bi razumio konsekvence svojih djela pa me stoga strašno zanima što je kompenzacija koja mu omogućava da odrađuje taj prljavi posao.”

Bravo, točno, jedino pravo pitanje.
Odgovor je ovaj (davnašnji, varirao sam ga u stotinu varijanti):
AH je provokator. To je najdrevnija uloga u hrvatskom političkom teatru.
Kao što su najglasije ustaše u emigraciji bili udbaši, tako i AH fingira desnu poziciju, istovremeno je kompromitirajući, uzurpirajući prostor da ga ne popuni neki autentični desni tribun, ali i raubajući argumente koji bi doista mogli pogoditi eventualnu “ljevicu”, ma što to značilo.
Na desnici takvih raubera ima više, od karnevalske pojave Mladena Schwartza, pa eto do dobrog dokotra AH, koji točno usred nemotivirane antifašističke kampanje Stipe Mesića naglo toj kampanji konačno, post festum doduše, daje pravi objekt i razlog. Sada Stipe može odahnuti i kazati: Jesam li vam rekao da sam i dalje neophodan, kao jedini autentični jamac antifašističkog kontinuiteta RH!
Kužiš, stari moj!?

Hebrang je dio tog kazališta: njegova je pojava autentična koliko i njegovog pokojnoga oca: kao što je senior bio borac za Hrvatsku u okviru komunističkog pokreta – bio je moj k****, budući da je bio Staljinov čovjek i konkurent Titu! – tako je i junior lider HDZ-ovih hardlinera: koliko se sjećam, njega su takvi za hodniku MORH-a koncem devedesetih ošamarili, pa je doktor AH dao dr.Tuđmanu ostavku!
Poslije su se, eto, Stipe, Joža i Andrija dogovorili oko njegove dugovječne i dugotrajne uloge, pa Andrija sada fungira kao protuteža Stipi, proganjajući antifašiste ne kao totalitariste, nego raubajući taj argumenta henikepa hrvatskog antifašizma koji nije bio i antitotalitaran, time što se antifašiste proganja s, kao što i sam pišeš, fašističkih pozicija!

Pritom, jasno, kompromitirajući i Hrvatsku, no, tko to jebe: kao da je njima do Hrvatske ili općeg dobra!
Zanimljivo je da je posljedica cijelog igrokaza suspenzija svakog mogućeg prigovora komunistima za zlodjela 45-godišnjeg režima koji je, po samorazumijevanju, bio diktatura proletarijata! Pisneš li nešto protiv njih, oni vele da si protiv antifašista, kao što se recimo Bancu predbacuje iz pera Miljenka Jergovića, i to ni manje ni više nego da je – fašist!

Nevjerojatno, ali, eto, istinito.
Zato Andrija, mili moj Marko, ni dan nakon Sanaderove ostavke, daje kao slučajno intervju srpskom NIN-u, k tome ni manje ni više nego baš o – Maksu Luburiću.
Jasno, jer zna se da je 2009. godine najpreći hrvatski posao skrb oko enigme Luburić, i vječnog pitanja je li se Maks borio za hrvatsku nacionalnu stvar!? Hahahahha, kakvi foliranti, kakva bagra! Pa ti ljudi žrtvuju državu samo da bi smjestili guzica na stolice, i zaštitili svoju biografiju od ispitivanja prošlosti u nenarodnom režimu.
Jedan, Stipe, kao predsjednik, vapi pred cijelim svijetom da mu u borbi protiv fašizma ne pomaže – vlastita država, dok drugi, Andrija, u borbi za državu Hrvatsku početkom 21. stoljeća priziva – ustaškog koljača!
Ne, naravno da nije slučajno, jasno da su oni inteligentni, naravno da znaju što rade, ali rade to i dalje. Cinici, of course.