Razbijanje oblaka

Prošlog vikenda sam utočište od novinara (a nakon pokretanja afere biračkih popisa) potražio na otoku Hvaru, a u subotu sam jedrilicom (po vjetru na mahove jačine od 28 čvorova) odjedrio do Visa s grupom američkih političara koje je zanimala unutarnja politička situacija u zemlji (kasnije se pokazalo da ih je daleko više zanimala gastronomska i enološka ponuda, no to je za jednu sasvim drugu kolumnu).

No na Visu se dogodilo nešto zanimljivo, upoznali smo našeg lokalnog vodiča i organizatora našeg dana koji nas je vodio po Visu, pokazao nekoliko znamenitosti, a kako je u grupi bilo političara, popričali smo i o lokalnoj politici.

Naime svi znamo kako se vode predizborne kampanje u velikim gradovima i županijama, znamo čak i kako se to radi po lokalnim općinama, gdje stranački čelnici izlaze iz jurećih automobila, pozdrave organiziranu gomilu pa odjure dalje, no kako se igra lokalna politika na otocima?

Osobito onim udaljenim i objektivno izoliranim, poput Visa, i na kojima živi svega nekoliko stotina birača (primjerice na Visu i naselju Vis ima svega nešto više od tisuću birača – i naravno da se svi međusobno dobro poznaju)?

Situacija je tu u stvari vrlo porazna, jer kako nam kažu mještani, Visom upravljaju obiteljske dinastije. Obitelji koje imaju nekoliko braće ili sestara, od kojih je svaka u drugoj političkoj stranci, pa onda tko god bio na vlasti u stvari uvijek je riječ o istim ljudima.

Politička pripadnost u tako malenoj i izoliranoj sredini objektivno ne znači previše, a vlast s jedne strane obiteljskog stola na drugi prelazi svake četiri godine na tom igrokazu zvanom lokalni izbori.

E sada, ako imate pametne ljude voljne rada, tada možete očekivati napredak i promjenu – no promjena je nešto protiv čega se mnogi bore i u tako malim sredinama jedino što možete stvarno očekivati je status quo i unatoč silnom otvorenom moru oko otoka jedino što možete detektirati je silna želja da se “ne talasa”. I to je šteta, velika šteta. Osobito za Vis.

Gibraltar Jadrana
Na Visu sam posljednji put bio (ne računajući protekli vikend) prije nešto više od dvadeset godina i moram reći da se u odnosu na moje blijedo sjećanje nije mnogo toga promijenilo.

Kažu mi da su sagradili jednu cestu, a vozeći se po njoj nije teško zaključiti kako su neki odlučili sagraditi ogromne betonske kutije koje bi morale ličiti na kuće i bojim se da je devastacija prostora (pod okriljem lokalne politike) lagano krenula i na tom pomalo zaboravljenom otoku…

Vis su neki prozvali Gibraltarom Jadrana, mnoge bitke i puno krvi je proliveno oko i radi Visa, na Visu su živjeli Rimljani, Francuzi, Englezi…

Nešto te silne civilizacije je zasigurno ostalo i nadam se da će pronaći načina da se izbori za svoje mjesto i pretvori Vis u ono što je taj otok doista zaslužio, jer bi doista šteta bilo taj prekrasni zeleni otok pretvoriti u veliko betonsko parkiralište.

Na povratku na obalu pratilo nas je veliko jato galebova, a galeb Johnatan Livingston je bio istjeran iz svog jata zato jer je u jednom času shvatio kako piće i jelo nisu jedina svrha galebova života nego ima puno većih i ljepših stvari – poput usavršavanja leta i razbijanja oblaka.

Nadam se da će Vis, ali i mnoge druge prekrasne sredine kojima ova zemlja obiluje imati sreće i pronaći svojeg Johnatana Livingstona te mu dati šansu da pokaže da se može drugačije.

Misao dana:
The only true law is that which sets us free.

p.s. ovo je članak koji je dio serije kolumni koje pišem za net.hr

2 Replies to “Razbijanje oblaka”

  1. U malim općinama(i gradovima) do određenog broja birača treba ukinuti političke stranke jer gube smisao u situaciji kad imaš dva ili tri prezimena u oćini.

Leave a Reply

Your email address will not be published.