Razbijanje oblaka

Prošlog vikenda sam utočište od novinara (a nakon pokretanja afere biračkih popisa) potražio na otoku Hvaru, a u subotu sam jedrilicom (po vjetru na mahove jačine od 28 čvorova) odjedrio do Visa s grupom američkih političara koje je zanimala unutarnja politička situacija u zemlji (kasnije se pokazalo da ih je daleko više zanimala gastronomska i enološka ponuda, no to je za jednu sasvim drugu kolumnu).

No na Visu se dogodilo nešto zanimljivo, upoznali smo našeg lokalnog vodiča i organizatora našeg dana koji nas je vodio po Visu, pokazao nekoliko znamenitosti, a kako je u grupi bilo političara, popričali smo i o lokalnoj politici.

Naime svi znamo kako se vode predizborne kampanje u velikim gradovima i županijama, znamo čak i kako se to radi po lokalnim općinama, gdje stranački čelnici izlaze iz jurećih automobila, pozdrave organiziranu gomilu pa odjure dalje, no kako se igra lokalna politika na otocima?

Osobito onim udaljenim i objektivno izoliranim, poput Visa, i na kojima živi svega nekoliko stotina birača (primjerice na Visu i naselju Vis ima svega nešto više od tisuću birača – i naravno da se svi međusobno dobro poznaju)?

Situacija je tu u stvari vrlo porazna, jer kako nam kažu mještani, Visom upravljaju obiteljske dinastije. Obitelji koje imaju nekoliko braće ili sestara, od kojih je svaka u drugoj političkoj stranci, pa onda tko god bio na vlasti u stvari uvijek je riječ o istim ljudima.

Politička pripadnost u tako malenoj i izoliranoj sredini objektivno ne znači previše, a vlast s jedne strane obiteljskog stola na drugi prelazi svake četiri godine na tom igrokazu zvanom lokalni izbori.

E sada, ako imate pametne ljude voljne rada, tada možete očekivati napredak i promjenu – no promjena je nešto protiv čega se mnogi bore i u tako malim sredinama jedino što možete stvarno očekivati je status quo i unatoč silnom otvorenom moru oko otoka jedino što možete detektirati je silna želja da se “ne talasa”. I to je šteta, velika šteta. Osobito za Vis.

Gibraltar Jadrana
Na Visu sam posljednji put bio (ne računajući protekli vikend) prije nešto više od dvadeset godina i moram reći da se u odnosu na moje blijedo sjećanje nije mnogo toga promijenilo.

Kažu mi da su sagradili jednu cestu, a vozeći se po njoj nije teško zaključiti kako su neki odlučili sagraditi ogromne betonske kutije koje bi morale ličiti na kuće i bojim se da je devastacija prostora (pod okriljem lokalne politike) lagano krenula i na tom pomalo zaboravljenom otoku…

Vis su neki prozvali Gibraltarom Jadrana, mnoge bitke i puno krvi je proliveno oko i radi Visa, na Visu su živjeli Rimljani, Francuzi, Englezi…

Nešto te silne civilizacije je zasigurno ostalo i nadam se da će pronaći načina da se izbori za svoje mjesto i pretvori Vis u ono što je taj otok doista zaslužio, jer bi doista šteta bilo taj prekrasni zeleni otok pretvoriti u veliko betonsko parkiralište.

Na povratku na obalu pratilo nas je veliko jato galebova, a galeb Johnatan Livingston je bio istjeran iz svog jata zato jer je u jednom času shvatio kako piće i jelo nisu jedina svrha galebova života nego ima puno većih i ljepših stvari – poput usavršavanja leta i razbijanja oblaka.

Nadam se da će Vis, ali i mnoge druge prekrasne sredine kojima ova zemlja obiluje imati sreće i pronaći svojeg Johnatana Livingstona te mu dati šansu da pokaže da se može drugačije.

Misao dana:
The only true law is that which sets us free.

p.s. ovo je članak koji je dio serije kolumni koje pišem za net.hr

Sve što Vam nitko nije htio reći o biračkim popisima

Javna je tajna da se biračkim popisima manipulira već gotovo dva desetljeća, a sve skupa kako bi se osigurala prevlast točno određene političke grupacije na izborima. Manipuliranje biračkim popisima dobro je vidljivo na parlamentarnim izborima kada krenemo uspoređivati broj birača u odnosu na broj stanovnika Hrvatske – čime postajemo jedina zemlja na planeti u kojoj je broj birača veći od broja stanovnika.

No, ako malo bolje razmislite, puni efekt manipuliranja biračkim popisima događa se upravo na lokalnim izborima gdje mali broj glasova (svega nekoliko stotina) može trajno prevagnuti na jednu ili drugu stranu. Problem je naravno u tome što ste do sada mogli o tome samo diskutirati ali nikada se ništa nije moglo učiniti jer nije bilo načina kako to dokazati.

Sve do danas.

Danas sam lansirao web stranicu slijedećeg naziva:

http://popisbiraca.pollitika.com

To je web stranica koja se temelji na stvarnom popisu birača i na kojoj možete upisati naziv bilo kojeg naselja u hrvatskoj i saznati do stotinu adresa s najvećim brojem birača u tom naselju. Ukratko, da pojednostavim do kraja, možete bez problema saznati koliko je prijavljeno punoljetnih građana kod vašeg susjeda.

Puno je razloga zašto se hrvatski državljani koji ne žive u Hrvatskoj žele prijaviti na hrvatskim adresama. Očigledni razlozi su ekonomske prirode i tu govorimo o porodiljnim naknadama, socijalnoj pomoći, pomoći za nezaposlene i slično. Ovdje govorimo o desetinama ako ne i o stotinama milijuna kuna troškova za građane koji ne doprinose ovoj državi ali svejedno iz nje izvlače direktnu ekonomsku korist, bila ona kroz prethodno navedene fondove ili pak kroz zdrastvene usluge. Dvije temeljne grupacije koje koriste ove mehanizme su hrvati iz Hercegovine odnosno srbi iz BIH i Srbije.

Po saznanjima koje sam istražujući ovu priču uspio steći, izborna prijevara se bazira na dvije temeljne metode. Prva metoda je manje organizirana ali mnogobrojna, gdje rodbina koja živi u Hrvatskoj dopušta svojoj obitelji iz primjerice Hercegovine da prijavi svoje prebivalište na njihovoj kućnoj adresi. Ovo je donekle teško detektirati jer je riječ o “razmjerno” malim devijacijama i teško je ustanoviti čistim pregledom biračkih popisa koje su to adrese na kojima broj birača značajno odudara od stvarnog broja stanara. Primjetite da se prilikom prijave prebivališta mora otići u MUP i dati izjavu da određena osoba stanuje na točno određenoj adresi. Davanje lažne informacije službenoj osobi, lažno svjedočenje kao i proizvodnja dokumentacije koja svjedoči tome u prilog definitivno ulazi u kategorije prekršajnih ako ne i krivičnih djela kažnjivih zakonom.

Druga metoda koja je osobito popularna u selima dalmatinske zagore i pograničnim područjima su naselja sa kućnim brojem 0, 900 ili 999. Naime u pojedinim zaseocima i naseljima postoji ogromna mimoilaženja u broju birača i broju stanovnika. Obično u takvim naseljima točno znate tko u njima živi jer se tamo nalaze dva-tri a u svakom slučaju ograničeni broj prezimena ali unatoč tome u pojedinim zaseocima od kojih neka nemaju niti asfalta možete pronaći prave male gradiće (barem na biračkom popisu). Neki od primjera su zaseoci u okolici Vrgorca poput Dusine, ili neka druga naselja poput Vinjani donji. Ovdje treba imati na umu da postoje naselja u hrvatskoj koja uopće nemaju kućne brojeve, pa se onda poneki rezultat može činiti nelegitimnim iako je riječ o stvarnoj situaciji na terenu (primjerice grad Hvar nema kućnih brojeva). Kako bilo, činjenica je da su pojedinci u određenim manjim sredinama omogućavali masovni upis birača na nepostojeće adrese i ovdje sasvim sigurno možemo govoriti o organiziranom i sustavnom manipuliranju glasačkim popisima – pa stoga i govorimo o pravim pravcatim kaznenim djelima.

Jučer je državno izborno povjerenstvo imali konferenciju za medije gdje je bilo upućeno pitanje o biračkim popisima i unatoč njihovom obećanju da će birački popisi ovoga puta biti sređeni – nema stvarnog razloga tome vjerovati jer je ovdje riječ o ljudima koji su legalnom metodom na temelju lažnih podataka prijavljeni svojim boravištem na nepostojećoj adresi.

Čisto da ilustriram situaciju, dajem Vam provjerene podatke za naselja u okolici Vrgorca gdje se ekipa zaigrala i broj birača dovela do razine apsurda:

Popis stanovništva Popis birača Porast %
Banja 175 253 145%
Dusina 371 528 142%
Orah 260 363 140%
Podprolog 291 400 137%
Veliki Prolog 359 490 136%
Vrgorac 1536 2084 136%

Manipulacijom prebivalištem i biračkim popisima krši se cijeli niz zakona, hrvatska država je oštećena za davanja tim ljudima na koja oni nemaju pravo, no što je daleko bitnije od toga, ti ljud dramatično biraju sliku stanovništva na određenom području i onemogućuju da stvarni stanovnici budu predstavljeni u vlasti onim ljudima koje su stvarno izabrali.

Nije realno očekivati da će ljudi koji su na vlast izabrani na ovaj način biti u stanju, štoviše, biti uopće zainteresirani braniti i boriti se za interese onih koji na tom području doista i stanuju. Vrgorac i okolica Vrgorca su samo najbizarniji primjer izbornog inženjeringa koji bi morao biti zasutavljen i to odmah.

Misao dana:
I know somebody who actually slipped on a banana peel.

Što je to izborni pobjednik?

Lokalni izbori se rapidno bliže i jedno od pitanja koje si svakako treba postaviti je i to kako definiramo izbornog pobjednika? Naime, kod parlamentarnih izbora je to jako jednostavno za uočiti, samo treba pobrojati broj saborskih fotelja i to je manje više to.

No ni ovdje to nije baš tako jednostavno jer smo primjerice u proteklom izbornom ciklusu imali stranaka koje su sakupile impresivni broj glasova birača, ali su zato imali vrlo mali broj zastupnika, primjerice tu je HSU sa stotinjak tisuća glasova i jednim jedinim zastupnikom, ili recimo situacija HDZ vs. SDP, gdje je relativno mala razlika u broju ostvarenih glasova rezultirala velikom razlikom u broju saborskih zastupnika.

Na lokalnim izborima je to daleko teže definirati jer imamo vrlo kompliciranu situaciju. Hrvatska se sastoji od čak 429 općina, 127 gradova, dvadeset županija te grada Zagreba koji je u statusu izjednačen županiji.

Dakle riječ je o impresivnih 557 jedinica lokalne uprave i samouprave. Svaka od tih jedinica ima svoju skupštinu koja varira po broju zastupnika od dvadesetak do petedeset i jednog – što znači da u Hrvatskoj po trenutnom ustroju ima više od osam tisuća razno raznih zastupnika, koji od ovih izbora idu u kompletu s 557 načelnika, gradonačelnika i župana, a svaki od njih ima još jednog ili dvoje zamjenika (ili zamjenica).

Objektivno, ako gledate silni broj ljudi potrebnih u zastupničkim tijelima, to i nije neka čast ali se svi svejedno jako grabe za njih jer u lokalnim sredinama je to ključ za podjelu plijena po budžetima tih općina i gradova, biti zastupnikom znači da možete biti blizu izglasavanja urbanističkog plana pa tako vaša nevrijedna šikara može postati sjajno gradilište – a razlog zbog kojeg stranke jako vole zastupnička mjesta je to što zastupnici dobijaju naknadu za svoj (ne)rad u skupštini pa time rasterećuju stranačke blagajne za mudrije investicije (primjerice kupovinu novog i luksuznog ali svakako blindiranog automobila).

Pravo pitanje glasi tko je to pobjednik izbora i što će se dogoditi 17. svibnja? Tko će proglasiti pobjedu, hoće li to biti HDZ koji će konstatirati kako je on osvojio impresivnih 3-3.500 mjesta po skupštinama (pa makar ta skupština bila u nekom zaseoku za kojeg osim Antuna Palarića nitko nije čuo), ili će to biti netko drugi poput HSSa koji će reći kako oni imaju 243 načelnika ili gradonačelnika širom Hrvatske; ili će to pak biti primjerice SDP koji može reći da na dan 17. svibnja dolazi na vlast u Zagrebu, Rijeci, Splitu i još nekolicini gradova i općina pa sukladno tome upravlja i najvećim brojem hrvatskih građana?

U političkoj borbi ne postoji drugo mjesto, no opako sumnjam da će ovaj put pobjednika na izborima biti nekoliko – i što je najbizarnije, svi će oni biti u pravu.

Misao dana:
How come we choose from just two people to run for president and 50 for Miss Universe?