Gradonačelnik grada Zagreba

Ovih dana je očito krenula kampanja za lokalne izbore. Kao zagrepčana koji je nesretan trenutnom situacijom jako me zanima kuda plovi ovaj brod. Ja mogu biti nesretan gradskom vlašću, pa čak i susrećem još ekipe koja je nesretna (a dobar dio ih je koncentriran na stranicama pollitike), no nisam siguran koliko je to u stvari prevladavajuće razmišljanje budući da sve ankete pokazuju kako će upravo dosadašnji gradonačelnik Milan Bandić osvojiti četrdesetak posto glasova za nepunih devedeset dana.

Želio bih stoga razbistriti zašto točno Milan nije dobar gradonačelnik, tko mu je konkurencija u utrci za gradonačelničku poziciju, koji su im izgledi, a volio bih vidjeti i koje su to karakteristike koje čine poželjnog (nadajmo se) novog zagrebačkog gradonačelnika.

Od loših Bandićevih karakteristika ja u stvari imam samo dvije-tri. Kao prvo, moj je stav da je Bandić iznimno loš komunikator koji je skoro pa nesposoban na javnosti prihvatljivi način prenijeti svoju poruku. No, istovremeno, očito je da postoji brdo naših sugrađana koji ga razumiju vrlo dobro (jer očito drugačije ne bi dobio toliko glasova). Bandić je i autokrata, iako nemam neposrednih iskustava s time, više je nego očito kako je gradska vlast (poput one državne) sazidana na vrlo strmoj piramidi čiji vrh zauzima upravo Bandić. Treća temeljna negativna karakteristika koju sam dobio promatrajući njegov lik i djelo je to što nekako mislim da bi se mnogobrojne aktivnosti koje je Bandić napravio mogle i morale napraviti jeftinije. Jedan od tih primjera je Bundek, koji je prije Bandića (objektivno) doista bio opasno mjesto na kojem kuhinjski aparati odlaze umrijeti. No tih 60ak milijuna kuna mi se nekako čini strašno puno za šišanje šikare, par kilometara pješačkih staza, jedno dječje igralište i čišćenje jezeraca. Drugi primjer u tom smjeru bi moglo biti Sljeme koje je koštalo neke puste stotine milijuna kuna (oko 120 ako se ne varam, a pitanje je koliko je toga za Sljeme sakriveno pod različitim drugim stavkama). Nekako mi se čini to suludo utrošenim novcem za nekoliko dana skijanja, no ima mnogih koji misle da je Sljeme jedan od najboljih Zagrebačkih projekata (iako mi je efekt toga totalno nejasan i u krajnjoj liniji nevidljiv).

Da skratim; diskusija o njegovim komunikatoriskim vještinama su stvar ukusa, pitanje da li je nešto moglo jeftinije ili racionalnije je stvar dojma, no autokratsko vladanje i nedemokratično ponašanje je pitanje principa ali da su svi ostali dojmovi super on i dalje ne bi bio dobar gradonačelnik.

Promotrimo malo konkurenciju (barem ovu javnu), Promatrajući rezultate prošlih lokalnih izbora jasno je kako je Jasen Mesić kao kandidat HDZa prvi slijedeći u redu. Lik ostavlja mlaki dojam državnog birokrate što je samo po sebi loše i neuvjerljivo, iza njega nema nikakvih postignuća koje bi nas uvjerile ili barem dale natruhu drugačijeg pristupa vlasti, te je on (u krajnjoj liniji) eksponent HDZa o kojem zagrepčani imaju mišljenje kakvo imaju. HSP koji je bio treća stranka u proteklim izborima je u međuvremenu nestao i nije za očekivati njihov revival, a Miroslav Rožić teško da može napraviti imalo značajni iskorak u gradu u kojem je lijevi centar prevladavajuća politička doktrina (na barem deklarativnoj razini). Ostaje nam naravno HNS koji objektivno može ponuditi samo Čačića koji je (barem meni) samo umiveni Bandić bez ikakve pa i najmanje razlike u tonu i slici, dok njihova Čičin Šajn koja će navodno i biti gradonačelnički kandidat. Holjevac je bojim se potrošena u savezništvu s Bandićem, a HSS koji je dosada uspješno koalirao na razini grada sa SDPom vjerojatno je na tantalovim mukama prihvačajući zahtjev središnjice da se koalira s HDZom. Vrijedi naravno spomenuti i da u Zagrebu i nemamo oštre podjele po pitanju vlast – oporba, što se najbolje vidjelo na glasanju za GUP kada su skupštinu posjećivali i oni koji (iako izabrani) u nijednoj drugoj situaciji nisu snašli za shodno ukazati se i reći koju.

Slika dakle nije obečavajuća i objektivno, sve šanse (ako ih uopće imamo) padaju na nezavisne kandidate počevši od gore spomenutog Rožića, različitih Mikšića (tko zna hoće li on opet doći budući da se u Zagrebu temeljito obrukao ne samo izbornim rezultatom nego i pozicijom u vijeću koju protekle četiri godine nije uopće koristio, ili možda je ali im to ne znamo :).

Od nezavisnih, doista ne znam što se može očekivati, na pollitici je puno vremena i energije potrošio Zdravko Gracin koji sam sebe ne smatrra gradonačelničkim materijalom ali i većina onoga što je on napisao se odnosi na politički okvir programa za Zagreb – no ne vidim kako bi to funkcioniralo u okolini gdje Bandiću doslovce na raspolaganju stoji sva moguća i nemoguća infrastruktura (koja je plaćena ili čak voljna volontirati). Vidio sam u jednom komentaru da esperanza spominje Velimira Sriću (koji je već jednom bio predsjednik skupštine i nedugo zatim, valjda razočaran politikom, odlučio odstupiti – što je u stvari jedna od rijetko časnih stvari koje smo viđali u zagrebačkog politici), a prošloga tjedna je izašao jedan članak u večernjem koji kao gradonačelničkog kandidata spominje Josipa Kregara s pravnog fakulteta i izvjesnog Matešu koji je izašao iz HSPa ali čije ime ja nisam dosada čuo. Opet, samo pogledam dnevnik od Kreše i vidim što slijedi Splićanima pa nekako dođem do zaključka da bi možda svi skupa trebali potražiti barem nešto dobroga u Bandićevom liku i djelu.

Ako idemo obrnutim putem, i zapitamo se kakav bi gradonačelnim morao biti, barem meni, čini se očiglednim da tražimo demokratičnu osobu koja je voljna u cijelosti promijeniti paradigmu vladanja gradom. Iskreno, ne bacajući vodu na bilo čiji mlin, bojim se da ustajale stranačke strukture nevoljne promjenama i uostalom uglavljene u različite zagrebačke power sharing sheme ne mogu iznjedriti takvog kandidata, a jedini iole izgledni, Jasen Mesić, predvodnik je HDZa – od kojega (barem zasada) ništa korisnoga i lijepoga nismo vidjeli.

Druga karakteristika dobrog gradonačelničkog kandidata bi morao biti kvalitetni program. No, pitam se, što tu mogu protukandidati ponuditi?  Bandić ne samo da tu ima štogod za pokazati, nego jedini i zna što se može ili ne može, tako da štogod drugi nudili biti će mu prelagano to iskritizirati. Nekako mi se čini da će se ta kampanja stoga pretvoriti u ono što bi ameri nazvali “pissing contest” (pardon my french ali nemam bolju usporedbu).

Nisam siguran ni koliko ima smisla lupati po Bandićevoj netransparentnosti i potencijalnom kriminalu. Naime, teti Štefici iz Konzuma je cifra od 60 milijuna za Bundek jednako imaginarna kao i ona od 30 milijuna (makar je ova druga možda realnija). Teta Štefica možda osim toga voli jednom godišnje otići na Sljeme bodriti Kosteliće a ako to i ne radi, onda gleda prijenos iz svoje kuće koju joj je legalizirao upravo Bandić…

I na kraju, čak i kada bi netko uspio uletiti u drugi krug s Bandićem (primjerice Jasen Mesić), da li bi grad podnio HDZovca za gradonačelnika (zadnji puta kada je Marina Matulović bila vladala, koješta se dogodilo o čemu će se još pisati i čitati), a kada bi u drugi krug ušao netko iz ove lijeve priče (recimo Čičin Šajn, znam da je nevjerojaton ali budite sa mnom još koju rečenicu) kako bi (i da li bi uopće) glasali ovi s desne strane političkog spektra?

Što vi mislite? Tko bi trebao biti budući zagrebački gradonačelnik – s time da ne morate samo predložiti dobro ime nego i osobu koja bi u okršaju na biračkom mjestu mogla doista zamijeniti Bandića?

Misao dana:
If a large city can, after intense intellectual efforts, choose for its mayor a man who merely will not steal from it, we consider it a triumph of the suffrage.

Demokracija je procedura

Jučer/danas je postalo jasno kako će Slovenija unatoč svemu održati referendum o ulasku Hrvatske u NATO (ajde barem netko ako mi već sami nismo to obavili).

Prekjučer su se Jandroković i Sanader nešto kao ljutili na Sloveniju i govorili kako im je to neprihvatljivo da Slovenija ima referendum. Nekako mi se čini da oni ne bi smjeli tako nešto izgovoriti na glas jer je to miješanje u unutarnje stvari druge države, a uostalom, ratifikacije i služe za to da bi parlament (ili drugi neki mehanizmi koje već država ima predviđene) razmotrile da li je odluka njihove Vlade ispravna. Cijela poanta ratifikacije kao procesa je da je totalno moguće da ishod bude i negativan.

Potiho se veselim što će doći do referenduma (iako je i u Sloveniji pritisak veliki da se od toga odustane pa ništa nije sigurno) jer smatram da je procedura kojom je to kod nas izvedeno duboko pogrešna te je meni ta odluka neprihvatljiva (ne toliko radi same odluke, nego radi načina na koji je donešena). Da imamo takvi situaciju kod nas, onda bi se to kod nas riješilo daleko brže i jednostavnije, primjerice da uzmemo hipotetsku situaciju u kojoj neki sud (npr. Upravni) presudi u nekom jako važnom predmetu (npr. oko statusa sutkinje Ustavnog suda) tada bi se najvjerojatnije sakupila ekipa iz Ustavnog i u nekoj prekonoćnoj pravnoj egzibiciji smislila formulaciju po kojoj se tako nešto pobija. I što je najbolje, ustrajali bi na tome neovisno o konsekvencama svoje odluke i neovisno o konsekvencama toga da ih netko koji mjesec kasnije netko za tu stvar tuži na nekom višem sudu, a na pamet mi pada onaj za ljudska prava u Strasbourgu.

U Sloveniji kao što vidimo Ustav i Zakon su prioritet br. 1 neovisno o svim poteškoćama koje će Slovenija radi ovoga trpiti. Ne ulazim sada u diskusiju zašto je do toga uopće došlo i da li se to moglo izbjeći pravovremenom akcijom – poanta je u tome da je malena strančica s 0.28% podrške u Sloveniji (a to je i u Hrvatskim mjerilima jako, jako, jako malo) uspjela na tehnikaliju zaustaviti cijeli proces, i to taman u času kada su odnosi među naše dvije zemlje (barem na političkoj razini) najniže u posljednjih osamnaest godina.

Demokracija je procedura i to je razlog zašto je Slovenija pravna država.

Misao dana:
But before you go, whisper this to your sons and their sons – “The work was free. Keep it so.”

Saga se nastavlja ili Ponavljanje je majka znanja

Malo mi je već dosadno diskutirati o ekonomskoj krizi, a vidim i da se nitko oko toga ne uzbuđuje previše pa sam nekako mislio podijeliti s vama par informacija na koje sam naišao u proteklh nekoliko dana.

Kao prvo, ono što se desilo je da nas je prije nekoliko dana posjetio Austrijski ministar financija:

Austrijski ministar financija Josef Pröll idući će tjedan posjetiti Hrvatsku i još tri istočnoeuropske zemlje radi europskog programa stabilizacije financijskih sustava koji je pripremio Beč.

Pröll će u srijedu posjetiti Hrvatsku i Ukrajinu, a u četvrtak Rumunjsku i Bugarsku, gdje će se sastati s ministrima financija.

U intervjuu tjedna na 101 prošle subote, Andrija Hebrang je u odgovoru na pitanje o podbačaju poreznih prihoda izrekao rečenicu koja glasi otprilike ovako “podbacio je samo prihod od uvoznog PDVa” dok su svi ostali prihodi na razini (ili valjda blizu nje). Možda riječ “samo” nije primjerena jer PDV naplaćen prilikom carinjenja čini sedamdesetak posto svog naplaćenog PDVa, a ako država naplaćuje gotovo 50 milijardi kuna PDVa, pod uvjetom da je uvoz jednolik i da on čini 3/4 ukupnog PDVa, a znamo da je u siječnju falilo oko milijardu kuna, ispada da je uvoz u siječnju pao za jednu trećinu u odnsu na očekivanje. Fulati 2-3% je ok, ali fulati trećinu…

Hoće li istočna Europa pokrenuti raspad financijskog sustava?

Stephen Jen, šef valuta kod Morgan Stanleya, kaže kako je Istočna europa posudila 1.7 tisuća milijardi u inozemstvu, veliki dio toga na kratkotrajne pozajmice. Ona mora platiti ili refinancirati oko 400 milijardi eura ove godia, što je ekvivalent jedne trećine GDPa cijele regije. Sretno. Kreditne mogućnosti su naprasno zatvorene.

“Ovo je najveća potražnja za novcem u povijesti” rekao je g. Jen…

Gotovo sav istočno europski dug pripada zapadnoj europi. Osobito austrijskim, švedskim, Grčkim, Talijanskim i Belgijskim bankama. Dodatno, Europljani su vlasnici nevjerojatnih 74% cjeolokupnog 4.9 tisuća milijardi dolara portofolia zajmova prema brzorastućim tržištima… (naked capitalism)

Ono što također piše u članku je i rečenica: “Široko je pozato da su Austrijske banke bankrotirale. Austrijanci znaju da moraju biti spašeni i da trebaju pomoć”. Da li je gore spomenuti ministar došao upoznati Šukera s financijskim planom, ili mu je pak došao saopćiti stvari koje bi za koji dan ili tjedan mogli čitati iz novina?

U jednoj od diskusija koje smo imali na pollitici, postavilo se pitanje što je ispravna politika Hrvatske za izlazak iz krize. Mnogobrojne zemlje u ovome času povećavaju deficit kako bi pokrenule svoju ekonomiju. Neke druge režu investicije, dok eto Hrvatska ne radi ništa.

Ovaj gornji grafikon pokazuje indeks rasta javnog duga nakon recesije. Dakle, kada se govori o cijeni izlaska iz krize (barem ako pogledamo povijesne prosjeke), čini se kako je cijena izlaska prihvatljiva. No, ono što se u vremenima krize događa je dramatični pad poreznih prihoda. Primjerice, već smo primjetili kako nam dramatično opada uvoz (što samo po sebi nije loše) ali pada i naplata poreza na granici na što je hrvatska jako osjetljiva. Potom, građani koji su krajnji potrošač odgađaju sve investicije koliko god mogu a novac stavljaju na stranu i za pretpostaviti je da će depoziti građana rasti ubrzanim tempom u skorijem roku. No ušteđeni novac ne donosi državi prihode.

Da je hrvatska privreda fundamentalno zdrava ali zaustavljena, ja bih bio sklon vjerovati kako bi neke žestoke stimulacije gospodarstva mogle pripomoći da se stvar pokrene s mrtve točke. No mi u stvari nemamo zdrave industrije, a ono malo što i je zdravo će stradati ili će žestoko biti načeto ovim zaustavljanjem ekonomije. Primjerice, imali ste prije neki dan primjer tvornice u Zagorju koja se bavi auto dijelovima i koja je premoćnu većinu svojih proizvoda izvozila a koja je bila prisiljena zaustaviti proizvodnju i otpustiti svoje zaposlene. Prosječna tvrtka ostvaruje dobit od 3-5% ukupnog godišnjeg prihoda i financijske rezerve društva su u pravilu vrlo malene i rapidno djelovanje je nužno da bi se zaustavio totalno raspad sustava i sačuvao kapital.

Druga opcija bi bila smanjenje poreznih opterećenja kako bi se oslobodio prostor privredi za rast. No da bi se to desilo država se mora pokrenuti s mjesta a to se očigledno ne čini. Pelješki most je vjekovni prioritet i neće nas sada jedna ekonomska kriza zaustaviti u tome? Rukometno prvenstvo je prilika za promidžbu koju smo morali iskoristiti, a nadolazeća turistička sezona je naša svjetlost na kraju tunela. A kada smo već kod turizma, meni se nekako čini da je veliki broj naših gostiju u stvari tip gostiju koji u vrijeme godišnjeg sjeda u auto i odlazi na more. Odluku o tome idemo li ili ne idemo donosimo relativno kasno i ja nekako ne vjerujem da možemo ponoviti prošlogodišnju sezonu kao i da podaci o zauzetosti kapaciteta na današnji dan uopće reflektiraju taj potencijalni “change of mind” primjerice talijanskih gostiju koji su žestoko pogođeni ekonomskom krizom (osobito ako se desi meltdown neke od banaka koje operiraju na istočnome tržištu, a podsjetimo se, Unicredito je već dobio puste milijarde a zbog svog linka s Austrijom je vjerojatno i sastavnio dio gore opisanog austrijskog paketa). Tako da svjetlo na kraju tunela nije možda kraj tunela nego je to vlak u dolasku.

No, da bi završili na veseloj noti:

Predložit ću zagrebački projekt izlaska iz recesije. Ako će pomoći Zagrebu, pomoći će i Hrvatskoj – rekao je danas Bandić. Paket antirecesijskih mjera Bandić će pokušati dobiti od znanstvenika s Ekonomskog fakulteta i Instituta, ali i od uglednih gospodarstvenika. Još ne želi reći na čiju će pomoć računati, tvrdi da će s imenima izići za dva do tri tjedna. (večernji)

Misao dana:
Dobre odluke proizlaze iz iskustva. Iskustvo proizlazi iz loših odluka.