Financijska kriza u našim glavama

Zamoljen sam da za jedan strani portal napišem cjelovitu priču o facebook skupu u Hrvatskoj i cijelom razvoju događaja koji je do njega doveo. Čitajući ispočetka te novinske članke i rekonstruirajući “timeline” događanja nije teško uočiti koliko se situacija promijenila u svega tridesetak dana.

Primjerice, sve je skupa krenulo u času kada je Sanader napravio famoznu rečenicu o “stezanju remena” zabranivši pritom božićne domjenke i poslovne poklone. Interpretacije se dakako razlikuju, no poruka je u jednome trenutku bila na stolu, da bi potom polagano otišla u svoju vlastitu negaciju, osim eventualno priče o stezanju remena, kolektivnim ugovorima i 6% povećanja plaće državnih službenika (što je povećanje koje je okinuto stopom inflacije, toliko o mudrom i dugoročnom razmišljanju prilikom pregovaranja). Ivo naravno nije stao samo na tome, kreiran je u jednom času sasvim novi savjet ekonomista (u odnosu na primjerice glasovito efikasno povjerenstvo za praćenje cijena), a kojem je pak jedan od zaključaka da moraju pratiti krizu i… Pojma nemam što ide nakon ovog posljednjeg “i” no sigurno je nekome pala sjajna ideja.

Istovremeno, jedan prijatelj mi je skrenuo pozornost na jedan sada već stari Obamin intervju kojeg je dao za magazin Time. Cijeli transkript možete pročitati ovdje, no ja bih skrenuo pozornost na jedan pasus kojeg ću i prevesti na hrvatski (prijevod je napravljen nabrzaka, nije 100% riječ za riječ pa ako nešto ne štima pogledajte original; no mislim da je temeljna poruka dobro sačuvana):

Mislim da nas neposredna ekonomska kriza i nakon toga pad cijena nafte vodi prema točki u kojoj ćemo ponovno početi razmišljati u “business as usual” terminima. Najveći problem s našom energetskom politikom je skok iz krize u trans. Ono što nama treba je održivi, ozbiljni napor.

Danas, ja doista mislim kako je najveća prilika ne samo cijena nafte na benzinskoj postaji nego činjenica da pokretač ekonomskog razvitka u proteklih dvadesetak godine neće biti ovdje u slijedećih dvadeset – a to je krajnja potrošnja.

Ono što ja mislim, u osnovi, je da je naša zahuktala privreda bazirana na jeftinim kreditima. Štogod da se dogodilo u slijedećih pet godina, jednu stvar znamo, dani laganih/jeftinih kredita su gotovi, zato što je previše otpuštanja u tijeku, previše je dugovanja na razinama vlade, korporativnom nivou i potrošačkom nivou. Ono što to znači je da samo s čisto ekonomskog stajališta, pronalazak novog “pokretača” ekonomije će biti kritični zadatak. Nema boljeg potencijalnog pokretača koji pokriva sve aspekte naše ekonomije nego energetska politika.

Upravo sam pročitao članak u New York timesu od Michaela Pollena o hrani i činjenici da naš cijelo poljoprivredni sustav je sagrađen oko jeftinog gorica. Kao kosekvenca, naš poljoprivredni sektor doprinosi s više stakleničkih plinova nego naš transportni sektor. A u međuvremenu, on kreira kulture koje su sklone prijetnjama nacionalnoj sigurnosti, a sada su podložne i iznimno visokim cijenama hrane ili krahu cijene hrane. Velike promjene u cijenama osnovnih potrepština su djelomično uzrokom i eksploziji u troškovima zdravstva jer one pogoduju razvoju dijabetesa tip 2, infarktu i srčanim bolesnima, gojaznosti – sve su ovo stvari koje nas vode eksploziji zdrastvenih troškova. A to je samo jedan sektor ekonomije. Ista stvar vrijedi iu sektoru transporta. Ista stvar vrijedi i za naš građevinski sektor i kako gradimo zgrade. Ista stvar vrijedi za sve što nas okružuje.

Mi moramo u cijelosti preokrenuti način na koji koristimo energiju uzevši u obzir klimatske promjene, načine kako to ukorporirati s našom nacionalnom sigurnošću i načinu na koji to pokreće našu ekonomiju – to će biti moj prioritet broj jedan kada preuzmem vlast.

Dakle, ono što Obama govori je to da s njegove perspektive, dani pijanstva su prošli i danas treba tražiti druge a istovremeno dugoročne pokretače ekonomije.

Pokušajte to staviti u relaciju s onime što neradi naša vlada? Koliko se američki pristup problemu razlikuje od onoga što slušamo po novinama i zbog čega mi možemo misliti da smo izuzeti iz tih tokova ili mislimo da će u našem slučaju biti drugačije? Hrvatska nema dovoljno energije i ona se velikim dijelom uvozi i malo ili ništa se ne radi na tome da se ta situacija promijeni. Pitanje poljoprivredne proizvodnje se povlači kao socijalna kategorija, dok se sedamdesetak posto prihoda državnog proračuna od PDVa puni na graničnim prijelazima. A s pozicije energetike, još samo vrijedi dodati kako je prije nekoliko dana po novinama bilo članaka koji pokušavaju objasniti da ušteda energije koja bi nastala ugradnjom termostatskih ventila ne pokriva troškove ugradnje???

Nekako mi se čini kako je ova financijska kriza vladajućoj kasti došla kao naručena, štogod da se dogodilo i koliko god naša kriza bila veća od one koja polako zahvaća svijet (trenutno smo ipak još u fazi paničarenja, prava frka još nije stigla), to ova ekipa može više kriviti sve po redu a nitko se neće osvrtati na kosture koji ispadaju iz ormara.

Misao dana:
In a time of crisis we all have the potential to morph up to a new level and do things we never thought possible.

One Reply to “Financijska kriza u našim glavama”

  1. Još jednom kao i svaki put čitava stvar leži na problematici energetike i učinkovitog korištenja vječne floskule o oskudnim resursima (to je jedna od stvari koju još počinjemo učiti na “Počelima ekonomije”). Hooray za struku, no iskreno mi je već pomalo muka u svemu ljudima otkrivati energetiku.

Leave a Reply

Your email address will not be published.