Gromoglasna tišina (silent night)

pollitika.com - wordleObično bih krajem godine pisao inventure i prolazio arhive tragajući za tekstovima koji su obilježili proteklu godinu, no obzirom na teme o kojima pišem to se ionako pretvara u katalog promašaja i propuštenih prilika pa nekako nisam motiviran da istu pokoru odradim i ove godine. Umjesto toga, radije bih pisao o onome što nas čeka slijedeće godine, a što nije nimalo optimističnije ili ružičastije od onoga što smo ove godine prošli.

Ova slikica s lijeve strane je oblak riječi koje možete pronaći ovih dana na naslovnici pollitike (ako kliknete na link vidjeti ćete puno povećanu sliku koja je oštrija), nisam gledao starije datume, no čak i ne ulazeći u bit samih tekstova nije teško zaključiti koje riječi se najčešće spominju  koje nam u stvari i najviše nedostaju: iskustvo, podrška, narod, organizacija, treba

Proteklu godinu je u hrvatskoj obilježila nova/stara vlada, nekolicina hladnokrvnih ubojstava usred Zagreba i financijska kriza. U slijedećoj godini nas pak očekuju lokalni izbori i barem početak kampanje za predsjedničke izbore koji se moraju desiti 2010. godine. Ono što nas također očekuje je i financijska kriza (jer zasada smo ipak zahvaćeni samo marketinškim dijelom krize, dok prava kriza tek stiže).

Kao što je to vlada napravila i pred posljednje izbore, za očekivati je da će se sve i svašta desiti kako bi se obuzdali ili dobro sakrili efekti krize prije lokalnih izbora. Oni bi se morali dogoditi sredinom svibnja (17.  svibnja da budemo precizniji). Pred posljednje izbore, vlada je organizirala cijeli igrokaz sa IPOom HTa čime je oštetila proračun za nekih milijardu-dvije kuna (ode jedan cijeli pelješki most :), isplatila je ratu umirovljenicima nekoliko tjedana unaprijed, a svemu tome je prethodilo smanjenje PDVa tiskanim medijima, učetverostručenje glasačkih mjesta u dijaspori te maestralno odigrana predizborna kampanja u kojoj je doslovce asimiliran HSP.

Može li vlada ponoviti istu priču još jednom? Hm, teško ali ne i nemoguće. Lokalni izbori su po svojoj prirodi puno kompleksniji od nacionalnih paralamentarnih i udaraca ispod pojasa i vrlo grube igre (demokracije kako je doživljavaju pojedinici) će biti u izobilju. Ukupno nekih 570+ kampanja će se održavati paralelno i pozornost medija će biti posvećena samo nekima (onim većima i neizvjesnijima; Zagreb, Split, Osijek, Istra, ili onima iz koje nam dolaze neki od postojećih dužnosnika koji time osiguravaju svoju bazu).

Oporba trenutno radi malo ili ništa po pitanju lokalnih izbora (možda i oni imaju “nevidljive radove” kao što ih ima Jure Radić na pelješcu?). Nekako se čini kao da su im zanimljivi samo predsjednički i parlamentarni izbori, dok ovi lokalni i nisu baš nešto – u čemu se po meni grdno varaju. Lokalni izbori osiguravaju elementarnu glasačku bazu i infrastrukturu nužnu za pobjedu na nacionalnim izborima (koji god oni bili). Gubitak lokalnih sredina definitivno nosi rasulo u redovima, a koje će se sasvim sigurno dogoditi (ako se ne varam, po SDPovom statutu oni moraju odigrati izbore u svojim lokalnim organizacijama najkasnije 6 mjeseci nakon lokalnih izbora – jedan čovjek = jedan glas) – tako da će totalno nova struktura (koja još nije zahvaćena u cijelosti “Zoran Milanović” valom) odjednom biti in-charge za predsjedničke izbore 2010.

Pitanje je uostalom i tko je uopće oporba u ovoj zemlji? HDZ je na vlasti, to valjda nije sporno. HSS-HSLS su prirepci koji drže štangu HDZu i posljednjih mjeseci je pala lokalna vlast u cijelom nizu jedinica lokalne uprave (od primjerice Zagrebačke županije, Đakova pa do posljednjeg pokušaja prošli tjedan u Velikoj gorici). HSP je u vrlo čudnoj poziciji i pitanje je što je od njega uopće ostalo jer Anto Đapić je u stvari trenutno jedina vidljiva manifestacija HSPa. Preostaje nam HNS i SDP, od čega HNS ionako smatram regionalnom strankom s izuzetkom da će Čačić pokušati navaliti na Zagreb (u čemu, pretpostavljam će spektakularno pasti jer Bandić i Čačić su u stvari jedna te ista opcija). Glede Zagreba, ono što je donekle izvjesno je da će doći do smanjenja utjecaja SDPa u skupštini te će Milan morati vlast dijeliti s nekim (hoće li to biti HDZ ili HNS je pitanje, no neki power share nam slijedi).

Ostaje nam SDP koji je pak po mišljenju mnogih pretih (odatle i naslov gromoglasna tišina) i dok ih ja možda i ne bi prozvao pretihima, sasvim sigurno bih se složio da oporbena stranka, osobito prva oporbena koja pretendira na to da preuzme vlast svoj oporbeni posao mora odraditi drugačije – kako to točno “drugačije” je kompleksno pitanje i nadam se da će SDP na njega odgovoriti uskoro. Moje je dakle mišljenje da je uspjeh SDPa na predsjedničkim izborima direktno povezan s uspjehom na lokalnoj razini.

Lokalni izbori se po prvi puta odigravaju po novim pravilima gdje direktno i neposredno biramo načelnike, gradonačelnike i župane. Neke statistike kažu kako 80% trenutnih vlastodržaca imaju gotovo sigurnu šansu reizbora, no na nekim mjestima se očekuje zanimljiva bitka, ono što sada znamo je da imamo situaciju u Splitu gdje Ranko Ostojić cilja na Kuretovu fotelju, ili pak na ured Istarskog župana kojeg opasno odmjerava Plinio Cuccurin i njegova udruga građana Ladonja. Kako bilo, izbori će biti personalizirani, iz čisto medijskih razloga pažnja će biti posvećena konkretnim osobama a daleko manje strankama ili programima i za očekivati je da će izmiliti desetine različitih redikula koji će barem cijelim tim izborima dati ton koji zaslužuju.

No, kada izborna zvona utihnu i krene razdoblje formiranja vlasti (i političkog plesa koji nakon toga predstoji), vjerojatno niti vlada više neće moći zadržati poklopac na loncu krize koji vrije. Ne znam da li ste ikada bili u blzini neke velike eksplozije, no ono što se desi neposredno prije (a uostalom to ste mogli primjetiti u filmovima) je da u jednome trenutku jednostavno nestane bilo kakve buke – nastane gromoglasna tišina i potom stvar eksplodira. Tako nešto bi nam se lagano moglo dogoditi u drugom kvartalu ove godine, a za to ima puno razloga. Hrvatska država mora u slijedećem razdoblju reprogramirati oko 8mlrd eur različitih dugovanja (što državnih, što bančinih, što privatnih) i pitam se tko će te novce posuditi? U prosincu je država posudila 5.1 mlrd kuna od banaka po kamati od 8%. Dok kamatne stope vani padaju, kod nas država posuđuje sa 8% kamata – kamata je cijena novca i odražava s jedne strane ponudu novca a s druge strane rizik posudbe. Ako država posuđuje s 8% što mogu očekivati gospodarstvo ili fizičke osobe? Banke koje su posudile navedenih 8mlrd kuna u ovome času čuvaju vlastitu likvidnost, pretpostavke su da će prvi kvartal zdravoga rast doći tek u drugoj polovici 2010, a kako ćemo mi preživjeti dotle kada nam je ravnoteža platne bilance bila bazirana na turizmu (koji pati u doba krize) i na stranim ulaganjima?

Ako se to desi, država ima nekoliko mehanizama da si pomogne. Jedan od njih je refinanciranje unutarnjim izvorima (što je država i inače radila posljednjih godina i pitanje je koliko je kapaciteta ostalo), drugi bi moglo biti otpuštanje rezerve (što je HNB već dva puta napravila u posljednjih nekoliko mjeseci i otpustila 12mlrd kuna u promet – 5.1 je otišlo državi, gdje je preostalih 7mlrd kuna je dobro pitanje). Treća opcija je zaustavljanje kapitalnih investicija, četvrto je neplaćanje dobavljačima (i ukratko povratak u 1998) dok bi sve ostale varijante uključivale otpuštanja u javnom sektoru ili pak odustajanje od vrlo bogatog socijalnog paketa kojim vladajući već godinama kupuju sebi glasove.

Tu u stvari dolazimo i do teme vlade. Moja je stara dijagnoza kako se naša vlada bavi kriznim managementom i u stvari sam reagira na vanjske podržaje dok uopće ne djeluje proaktivno u bilo kojem smislu. Jedan od problema s takvim stavom je i u tome što naša vlada ne reagira ili pomeće problem kozmetičkim potezima pod tepih čime problemi ne nestaju nego samo rastu i u nekome času se jednostavno mora dogoditi da stvar eksplodira i sve ode k vragu.

Narod, iz one gornje ilustracije čini se uopće ne mari za cijelu priču. Svima je čini se i dalje jako dobro i nema stvarnog razloga za promjene, dok na Šeksa, Bebića, MIlanovića ili Jandrokovića odvajamo skoro pa identične emocije kao i na Simonu Gotovac (ili na nekog drugog iz te plejade umjetnih zvijezda i zvjezdica). Gromoglasna tišina sindikata i radnika koje bi ovi morali povesti (i uostalom totalno pogrešno shvaćene uloge sindikata u modernom društvu), u cijelosti potkupljene inteligencije koja bi kao morala prokazivati pogreške vlasti ili oporbe koja je čini se, odlučila maknuti se u stranu i gledati tu nadolazeću totalku iz sigurnosti saborske fotelje – je zaglušujuća. Pa ako niste, kupite čepiće za uši ili stišajte televizor i promatrajte, jer dolazi zanimljiva godina.

Misao dana:
Što se desilo s trenutkom kada smo spoznali koncept smrti? Mora postojati taj trenutak. Vjerojatno negdje u djetinjstvu. Kada nam je prvi puta palo na pamet da ovako ne možemo zauvjek? Taj trenutak je morao biti zastrašujući. Morao se utisnuti u naše pamćenje. No svejedno, ne mogu ga se sjetiti. Uopće mi ne pada na pamet kada se to desilo. Mora da smo se rodili s intuicijom smrtnosti, čak i prije nego što smo znali da postoji riječ za to. Iziđemo van, krvavi i plačući, sa znanjem da bez obzira na sve smjerove na kompasu postoji samo jedan pravac. A vrijeme je njegova jedina mjera.

Prijedlog za ocjenu ustavnosti Zakona o izboru zastupnika u Hrvatski sabor

Prije gotovo godinu dana, na stranicama pollitika.com u jednom od dnevnika pitao sam ima li nekoliko dobrovoljaca koji bi se uključili u mali “projekt” koji mi je dugo vremena bio na pameti, no nikako ga pretvoriti u djelo. Na moj poziv javili su se z00ey i Aleksandar Hatzivelkos, a kasnije nam se priključio i smogismogi.

Ideja je bila kreirati malu, zainteresiranu grupu koja lagano i brzo može komunicirati i koja je motivirana da zadani plan provede do cilja. Cilj koji sam postavio je predati Ustavnom sudu dokument temeljem kojeg bi se pokrenuo postupak ocjene ustavnosti Zakona o izboru zastupnika u Hrvatski sabor. Razlog zbog kojeg smatram da to treba učiniti je očigledna neustavnost koja proizlazi iz ustavne odredbe da Sabor može imati maksimalno 160 zastupnika, u odnosu na Zakon koji omogućava da ih bude 162 (iako, po nekim elementima ispada da nema gornjeg limita).

Problem je naravno puno kompleksniji pa smo tijekom godine podijelili zadatke, proučili Ustav i zakone koji reguliraju izborni proces, ali i zakone koji definiraju djelokrug i način djelovanja ustavnog suda. Osim toga smo proučili praksu ustavnog suda u sličnim predmetima, krenuli u pisanje samog prijedloga, te na kraju s već napisanim prijedlogom konzultirali dodatne stručnjake i poznavatelje prava da vidimo jesmo li možda štogod očiglednog propustili, ili, što je još bitnije, postoji li neko pravno načelo koje u ustavu ili zakonima nije zapisano, a temeljem kojeg bi naš prijedlog bio u startu diskvalificiran. Kome god bi došli s našom idejom, reakcija bi u startu bila nepovjerenje ili podsmjeh, no nakon što bi se udubili u prijedlog početnu reakciju bi zamijenoilo iznenađenje i odobravanje.

Zakon o izboru zastupnika u Hrvatski sabor kaže kako se 140 zastupnika odabire iz 10 izbornih jedinica u Hrvatskoj, dodatnih 8 dolazi iz manjina, dok je razlika od 148 na više rezervirana za glasovitu 11tu izbornu jedinicu u kojoj se zastupnici odabiru nefiksnom kvotom s liste od 14 zastupnika.

Prva osnova je jednostavna jer je maksimalni broj zastupnika po Ustavu 160, dok je po Zakonu o izboru zastupnika u Hrvatski sabor taj broj 162 (140 + 8 + 14).

Druga osnova je malo kompliciranija, no bit je slijedeća; prosječna izborna jedinica u Hrvatskoj ima oko 380.000 glasača, dok 11ta izborna jedinica ima njih 404.000. Svaka od izbornih jedinica u hrvatskoj izabire 14 zastupnika, dok u 11toj izbornoj jedinici broj zastupnika ovisi o broju glasača u Hrvatskoj, ta brojka se potom podijeli brojem zastupnika (dakle sa 140) a tada podijelite broj glasača koji su izišli u 11toj izbornoj jedinici s tim količnikom (puno detaljnije tu temu obrađuje Aleksandar u svom dnevniku koji će biti linkan ovdje).

To ukratko znači da je tijekom proteklog izbornog ciklusa, izborna jedinica u Hrvatskoj  s 380.000 glasača izabrala 14 zastupnika, dok je istovremeno 404.000 glasača iz 11te izborne jedinice izabralo njih 5. Članak 3 Ustava kaže kako je jednakost najviša vrednota ustavnog poretka, te kako je to ujedno i temelj za tumačenje ustava (načelo jednakosti se razrađuje na više mjesta u Ustavu npr. članku 14., a specifično o biračkom pravu govori u članku 71.)  – iz čega slijedi da su birači iz 11te izborne jedinice u neravnopravnom i nepovoljnijem položaju od birača iz preostalih 10 izbornih jedinica. Diskriminacija nije dozvoljena (tj. jedina koja je dozvoljena je pozitivna diskriminacija koja se očituje u izbornoj jedinici za manjine).

Smatramo da smo dobro definirali problem, te smo na kraju Prijedlog za ocjenu ustavnosti predali ustavnom sudu 11. prosinca 2008. godine.

Postoji puno različitih motiva zašto smo ovo napravili:

  • Vladavina prava mora biti temeljno, a ne samo deklarativno načelo funkcioniranja države. Zakoni moraju biti jednaki za sve, te ne smiju nikoga favorizirati niti diskriminirati. Zakon o izboru zastupnika jedan je od temeljnih zakona jedne države i teško je očekivati da će ostatak sustava funkcionirati ako su temelji napravljeni pogrešno.
  • Očigledno je kako je Zakon o izboru zastupnika loše napravljeni zakon koji jednostavno više ne odgovara zahtjevima ove države; u njemu ima puno nelogičnosti i nedosljednosti te je pisan na način da su pojedine skupine očigledno favorizirane na uštrb drugih. Naš prijedlog obuhvaća samo članak 41. zakona, no to nije jedini člakan koji je protuustavan.
  • Političke stranke očigledno nemaju volje ili snage pokrenuti pitanje izbornog zakona, njegovih izmjena ili cjelovite promjene, a do današnjeg dana takva inicijativa nije došla ni iz redova civilnog društva.
  • Nedovoljno snažna pozicija Ustavnog suda; Ustavni sud je zatrpan tisućama predmeta čiji je prvenstveni cilj iscrpljivanje pravnih mogućnosti u hrvatskoj i pokretanje postupaka na sudu u Starsbourgu; vrlo maleni broj predmeta se odnosi na ocjene ustavnosti a to je u stvari temeljna zadaća ovog suda.
  • Želja nam je i pokazati kako nekolicina pojedinaca mogu pokrenuti veliku i važnu temu, te pokrenuti slijed koji će u konačnici dovesti do pozitivne promjene.

Ustavni sud je ne samo pravosudno nego i političko tijelo, reakcija suda ovisi o mnogo čemu. Načelno, ne postoji vremenski rok u kojem sud mora riješiti ovaj prijedlog, no jednako tako postoji načelno po kojem bi značajni prijedlozi za ocjenu ustavnosti morali imati prednost pred ostalim, niže rangiranim prijedlozima.

U ovoj fazi, Ustavni sud provjerava svoju nadležnost na našem prijedlogu te provjerava formu prijedloga. Ako je sve OK, tada će rješenjem pokrenuti postupak za ocjenu ustavnosti. U normalnim uvjetima, bilo bi za očekivati da će naš prijedlog doći na red za godinu – godinu i pol te da bi morao biti riješen kroz dvije-tri godine. Ipak, ovdje je riječ o zakonu koji zadire u samo srce izbornog postupka te je vrlo teško predvidjeti kako će se sud postaviti. U slučaju da sud prihvati našu argumentaciju, dati će rok Saboru u kojem treba izglasati novi i s Ustavom usklađeni stavak Zakona.