Zašto ljudi idu na koncerte?

U utorak sam otišao na VIP InMusic festival kako bih čuo (još jednom) Nick Cave-a. Ovo mi je treći Caveov koncert na kojem sam imao prilike biti i u stvari to je i treći način na koji sam slušao Cave-a budući da sam ga prvi puta slušao s Bad Seedsima u Ljubljanskom Tivoliju, pa potom u smanjenom sastavu u Lisinskom i sada u festivalskom okruženju na Jarunu.

Vidim da je puno ljudi sretno i veselo s festivalom, no ja mislim da nije normalno da se četrdesetak minuta čekalo na ulazu u festival i to samo zato jer su lokalne hostese imale zadatak svakome osobno zakvačiti festivalsku narukvicu (unatoč činjenici da je to bilo provjereno još jednom nekoliko metara dalje). Iznimno loše riješenje koje je rezultiralo time da sam zakasnio na barem prve tri pjesme.

Anyway, gledajući Cavea s neke sigurne istance od pedesetak metara od pozornice, djelomično pokisao i frustriran od dugotrajnog čekanja za ulazak zapitao sam se koji je mogući smisao odlaska na koncerte?

Naime, kupite primjerice CD od Cave-a i potom ga možete poslušati u miru svojega doma (na stereo sustavu kojeg jeste ili niste kompletirali godinama) ili pak u automobilu ili na svom iPodu koristeći pritom Etymonics research slušalice (trust me, nikada niste čuli ništa slično dok niste probali Etymonics research slušalice). Dakle nekakav vrhunski sound (plaćen 130kn na CDu ili nešto sitno lipa ako koristite bit torrente) ste odlučili zamijeniti za iskustvo koje košta 300kn da bi vas gnjavili na ulazu, kako bi pokisli i slušali Cave-a na festivalskom razglasu s 50 metara udaljenosti?

Da li je to blizina s umjetnikom kojoj stremimo, pa očekujemo da Cave podijeli nešto svoje magije s nama, a koja na neki misteriozni način ne bude zatočena u tom CDu ili 192kbit varijabilno sempliranom MP3ju? Pojma nemam, no činjenica je da sam beze neke pretjerane grižnje savjesti voljan potrošiti 3x veći novac kako bih kao ovoga utorka na kiši promatrao i slušao Nick Cave-a.

Inače kada sam već zapeo na ovom neodgovorenom pitanju, vrijedi spomenuti da ja primjerice imam ugrađeni afinitet prema live izvedbama koje u pravilu preferiram u odnosu na studijske. Live mi se čini nekako drugačijim i snažnijim (ne uvijek ali uglavnom). Prije nekoliko dana sam u autu stavio Live Seeds CD koji na sebi ima između ostalog i pjesmu koja se zove “New morning”, pjesma koja sjajno zvuči na live snimci i ne toliko spektakularno u originalu (koji se pak nalazi na Tender prey).

I posljednje, čemu tolika fiksacija s Caveom? Može biti da sam njime bio indoktriniran u mladosti (btw. otpjevao nam je “Ship song” ili kako ja to zovem pjesmu o ovcama koja je bila aktualna u doba kada sam ja izlazio po klubovima, a ima tome i više nego što se je ugodno sjetiti). No ako pratite njegove tekstove onda vam je jasno da Cave vrlo često koristi različite biblijske motive, svaka njegova (ili skoro svaka) je priča sama po sebi (nema on baš previše sladunjavih ljubavnih), no njegova prvenstvena kvaliteta je da je u stanju govoriti/pjevati u pridjevima.

Take a litle walk to the edge of town
Go across the tracks
Where the viaduct looms,
like a bird of doom
As it shifts and cracks
Where secrets lie in the border fires,
in the humming wires
Hey man, you know
you’re never coming back
Past the square, past the bridge,
past the mills, past the stacks
On a gathering storm comes
a tall handsome man
In a dusty black coat with
a red right hand

Taj njegov talent naracije me fascinira, a osobito je očigledan u njegovoj knjizi And the Ass Saw the Angel, gdje je to dovedeno do maksimuma.

Misao dana:
Father, why are all the children weeping?
They are merely crying son
O, are they merely crying, father?
Yes, true weeping is yet to come

Pero je jače od mača (ako je mač jako kratak, a pero jako oštro)

Prije nekog vremena batine je usred bijela dana dobio Igor Rađenović, direktor Zagrebačkih cesta. Razlog zbog kojeg je Rađenović dobio po tamburi je vjerojatno njegov napor da razotkrije mutne poslove koji su se događali u tim istim Zagrebačkim cestama. Ono što je zanimljivo je da ga je na tu poziciju postavio sam Bandić (kojeg se redovito povezuje s mutnim poslovima na svim razinama grada Zagreba), a nema smisla vjerovati kako Bandić nije znao tko je Igor Rađenović i što se od njega može očekivati (to je ukratko lik koji se ne zaustavlja tek tako i površni odgovori ga neće niti usporiti, iza sebe ima podosta iskustva a u doba vlade Ivice Račana bio je ako se ne varam prvi voditelj novoustrojenog ureda Vlade za unutarnji nadzor). Riječ je dakle o čovjeku koji ima pedigre (ali i razotkrivene afere) na svim razinama i mislim da je svima bilo jasno njegovim dolaskom da ako u zagrebačkim cestama ima nešto mutno, da će to Rađenović otkriti.

Jučer navečer, snagu batine je osjetio i novinar Jutarnjeg Lista Dušan Miljuš. Iskreno, nisam čitatelj crne kronike pa mi njegov opus nije poznat, no on je jedan od (prerijetkih) ljudi koji su voljni pisati o kriminalu i razmjerima u kojima je on zahvatio našu zemlju. Koliki je trn u oku svjedoči i činjenica da su ga poimence spominjali u osmrtnicama pojedinih ljudi iz kriminalnog miljea (štogod to značilo).

Batinaši su jučer radili prekovremeno, pa je snagu argumenta osjetila i pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Gordana Lukač-Koritnik, i to također usred zagreba. Koji su razlozi možemo zasada samo sumnjati.

Eskalacija fizičkog nasilja prema nositeljima napora da se radi pošteno, da institucije države prorade ili da se zaštite ugroženi – je osobito zabrinjavajuća, osobito ako se napadi počinju događati usred dana (a sva tri napada su odrađena po danu). Odgovornost za ovo ide prvenstveno na vlast koja nije omogućila mehanizme koji bi u samome startu spriječili događanja koje je Rađenović otkrio, Miljuš o njima pisao, a Gordana štitile one koji su time bili pogođeni.

Sve dok država i njezini organi ne počnu raditi transparentno, sve dotle dok sudovi ne počnu suditi pravedno (a suditi pravedno znači i suditi na vrijeme) i sve dotle dok cijena kriminala (a prebiti nekoga je kriminal) ne bude toliko velika da u samome startu odvrati osobu u napasti – e, sve dotle će nedužni ljudi kojima je jedina želja živjeti u malo boljoj i ljepšoj državi dobijati po nosu.

Nadam se samo da ćemo do te neke bolje i ljepše države doći prije nego što ostanemo bez ljudi poput Rađenovića, Miljuša ili Gordane.

Misao dana:
A good way to threaten somebody is to light a stick of dynamite. Then you call the guy and hold the burning fuse up to the phone. “Hear that?” you say. “That’s dynamite, baby.”

Nick Cave u Zagrebu

I’ve searched the holy books
I tried to unravel the mystery of Jesus Christ, the saviour
I’ve read the poets and the analysts
Searched through the books on human behaviour
I travelled this world around
For an answer that refused to be found
I don’t know why and I don’t know how
But she’s nobody’s baby now

I loved her then and I guess I love her still
Hers is the face I see when a certain mood moves in
She lives in my blood and skin
Her wild feral stare, her dark hair
Her winter lips as cold as stone
Yeah, I was her man
But there are some things love won’t allow
I held her hand but I don’t hold it now
I don’t know why and I don’t know how
But she’s nobody’s baby now

This is her dress that I loved best
With the blue quilted violets across the breast
And these are my many letters
Torn to pieces by her long-fingered hand
I was her cruel-hearted man
And though I’ve tried to lay her ghost down
She’s moving through me, even now
I don’t know why and I don’t know how
But she’s nobody’s baby now
She’s nobody’s baby now
Nobody’s baby now
She’s nobody’s baby now