Čisto da pokrenem priču zanimljivom tvrdnjom: postoji li bilo tko u ovoj državi koji misli da Sanader (da se kojim slučajem našao s Milanovićevim brojevima) ne bi pokušao napraviti istu stvar? Kako bi to tada bilo interpretirano?
Dakle, nije sporno da je HDZ dobio pojedinačno najveći broj glasova i najveći broj mandata. Ako zavirimo u brojeve malo dublje, sasvim je jasno kako se radi o nekih 20% stanovnika ove zemlje (i dijaspore također), tako da je pitanje “pobjednika” (neovisno o tome koja to strana bila) u stvari pitanje relativne manjine glasača. No, svejedno, HDZ je i dalje najveća stranka i to vrijedi poštivati (pa i čestitati, jest da su iskoristili ama baš svaki trik koji je postojao u udžbeniku, a i poneki sa šalabahtera, jest da nas je to koštalo strašno ali nema veze – tko može reći da neka druga vlada ne bi napravila isto?).
No Ustav je tu prilično jasan, i on kaže kako predsjednik daje mandat za sastavljanje vlade onome tko uživa povjerenje većine zastupnika (dakle ne spominje se apsolutni ili relativni pobjednik, nego onaj koji može pokazati/dokazati da ima najveće šanse osnovati vladu). Naravno da se Sanader sada poziva na svoju pobjedu i navodne demokratske standarde, no ako malo pogledate europsku povijest u posljednje vrijeme sasvim je jasno kako i kod njih vrijede apsolutno ista pravila kao i kod nas i sama činjenica da vodite po broju mandata ničime ne garantira poziciju predsjednika vlade tj. preuzimanje vlasti.
Sakupljanje većine definitivno nije proces u kojem se gleda tko brže trči, nego je to pitanje pregovaranja i ugovaranja pa je stoga Sanaderovo živciranje nepotrebno (mislim, ako je cijeloj državi uspio prodati da je njegova vlada uspješna, ne vidim kako bi neki Josip Friščić mogao biti problem). Većina postoji samo jedna i nitko ne može zaustaviti Milanovića (baš kao što ne bi zaustavilo niti Sanadera da su kojim slučajem odnosi obrnuti) da pokuša i sam okupiti većinu oko sebe. Ne vidim ništa osobito sporno u tome, osobito stoga što je dakle 70% birača zaokružilo nešto drugo a ne HDZ, ili ako već želimo pretjerivati 80% birača je ili odabralo nekoga drugoga ili je uopće odustalo izići na izbore (toliko o Sanaderovom legitimitetu koji u svjetlu ovih informacija nije bitno veći ali niti manji od Milanovićevog).
Pogledajmo s praktične strane što to znači, naime Sanader se danas nalazi u situaciji u kojoj je Račan bio poslije 3. siječnja 2000., ako se malo bolje sjetite HDZ je i tada imao većinu mandata (gledano po klubu zastupnika) ali je odustao od formiranja vlasti. 2003. po interpretacijama nekih također se mogla formirati lijeva vlada koja bi otprilike bila u poziciji u kojoj će biti Sanader u slijedeće četiri godine ako formira vlast.
No prije nego što razmotrimo što to znači za buduću vladu, treba prvo vidjeti što to znači s pozicije pregovora. Naime, da je SDP odustao od formiranja vlasti, preostali politički akteri ne bi imali izbora i ako žele participirati u vlasti to moraju napraviti s HDZom i u toj konfiguraciji objektivno nemaju previše opcija nego pristati na ono što im Sanader ponudi (uz malo drame i taktiziranja, naravno). Ovako, pozicija HSS/HSLSa je u stvari daleko jača jer se uvijek mogu ustati od stola i mrtvi-hladni reći Sanaderu da se idu malo proštetati uhvatiti svježega zraka i popiti kavu na Iblerovom trgu. Cijena vlasti je jednostavno daleko veća i sada možemo jasno reći da možda čak Milanović i nema namjeru oformiti vladu, ali je zato njegov prvi oporbeni potez bio upravo to – izjava da će sastaviti vladu što će natjerati Sanadera na daleko više ustupaka nego što bi to bio slučaj da je jedini koji pretendira na tu poziciju. Što je pozicija Sanadera teža, to je i teže ispunjavanje koalicijskog sporazuma
Poanta postojanja bilo koje političke stranke je osvajanje vlasti i to je uostalom i razlog zašto su joj glasači dali svoje povjerenje i krajnje bi neodgovorno bilo od Milanovića (ali i HNSa, IDSa i ostalih zainteresiranih) da tu vlast ne pokušaju osvojiti osobito ako je takva mogućnost realna. Istovremeno, u slučaju da ne uspiju, njihov je posao da vladajuću koaliciju drže u neizvjesnosti i koriste sve prilike da forsiraju svoja rješenja ili pak da (ako mogu i politička situacija to zahtjeva) sruše vlast i isprovociraju nove izbore.
Nemam sada namjeru diskutirati o tome koja bi vlada bila bolja (moj je stav uostalom na tu temu poznat), niti razglabati o moralnim, etičnim i ljudskim kvalitetama mandatara ali i budućih koalicijskih partnera, nego samo pokušavam razjasniti gdje tko od potencijalnih mandatara stoji i koje mu opcije stoje na raspolaganju.
Ukratko, ako i ne dobijemo vladu lijevog centra – čini se da smo nakon dugoooo vremena napokon dobili poštenu oporbu. Za ovu državu to je win-win situacija.
Misao dana:
May you live in interesting times.