Napredak uvijek dolazi iz malih grupa

Razvila se bogata diskusija o tome koja je stvarna svrha pollitika.com-a i imam li ja u stvari neku sakrivenu agendu i ono što je trebala biti tema o budućnosti samog sitea ili barem raskrinkavanje mog tajnog plana za svjetskom dominacijom, pretvorila se (barem djelomično) u objašnjavanje tko je za koga i zašto (ima trenutno preko 100 komentara pa kome je po volji neka čita, ima tamo zanimljivih stvari). Napisao sam i jedan komentar koji mi se čini dovoljno značajnim da ga razradim u samostalnom tekstu, a sam komentar je nastao kroz diskusiju o tome treba li stvarati neku treću (ili trideset i treću) snagu koja će donijeti žarko očekivanu promjenu u društvu ili to treba napraviti kroz postojeće strukture. Ovo je moj odgovor (proširen i sređen):

Sa sustavom možeš boriti samo mjerama koje je isti taj sustav predvidio, vremena revolucija su prošla, a sustav kakav je dizajniran je da onemogući stvaranje neke nove snage – a dizajniran je tako zato jer oni koji su ga stvarali s jedne strane nisu znali drugačije (zato nam i je biologija prvenstveni razlog promjene vlasti), ali i zato jer su njih učili tako desetljećima. Vlast je piramida po kojoj se penješ sporo i kada dođeš do vrha paziš da ne padneš jer je pad dugačak i strm i s podnožja se ne vide svjetla velegrada.

Dakle, nitko nas ne priječi da stvorimo novu snagu, stranku, partiju ili što već, no mislim da je šansa daleko veća da to napravimo kroz neku od postojećih. Hrvatska je prepuna stranaka i strančica, njih više od stotinu, čujem procjene da će se na ovim izborima kandidirati i do pedesetak lista po izbornoj jedinici. Ako se malo bolje razmisli, svaka od tih lista je nastala zato što je netko smatrao da kroz bilo koju od postojećih struktura ne može realizirati svoje ambicije. Prečesto su to osobne ambicije, no na tom dugačkom popisu sasvim sigurno ima i nešto idealista koji doista žele ovoj državi sve najbolje i jednostavno nisu znali, ili nisu vidjeli svoju priliku da je realiziraju kroz neku od postojećih stranaka.

Ima tu još jedna stvar koja je strašno očigledna u businessu, ali niti politika nije ništa drugačija. Naši poduzetnici imaju tendenciju raditi sve sami, kooperacija među poduzetnicima iste branše je praktički nepostojeća i vrlo rijetka, a tamo gdje i postoji je više privremeno stanje dok si jedan i drugi ne zaokruže proces nego stvarna potreba da ljudi rade zajedno. Poput hrčka sakupljamo strojeve, ili koncentriramo proizvodne procese umjesto da sjednemo i dvoje-troje-petero ljudi napravi zajednički projekt. Politika nije ništa drugačija, pogledajte samo HSLS koji je valjda školski primjer; skup velikih liberala koji su po svome nazivlju jako tolerantni, no svaki puta kada bi se sukobili u mišljenjima razdvajali bi se poput amebe. Ostatak naše političke scene nije ništa drugačiji, ljudi rezignirano izlaze iz stranke jer ne mogu realizirati svoju ambiciju i potom osnivaju svoju, još manju pa se proces ponavlja i vrlo brzo neki sjajni ljudi potonu izvan fokusa javnosti i medija i o njima više ništa ne čujemo (doduše na jednu izvrsnu osobu potone njih devet loših pa i nije neka globalna šteta, ali svejedno…).

Problem je u kritičnoj masi, ja sam 100% siguran da je jedna jedina osoba na pravome mjestu s pravom idejom u stanju preokrenuti stvari, naravno ne preko noći, ali sigurno možeš sam, svojim rukama gurnuti stvari u novome smjeru. Za to ti treba vizija, malo karizme i povijesni trenutak. Takvih trenutaka ima koliko god hoćeš, problem s povijesnih trenucima što njih 99% nitko ne prepoznaje i onda odjednom, netko napravi neki potez i stvari krenu teći različitim smjerom.

Ako govorimo o mojim preferencama. Možemo mi sada o Jurčiću i Milanoviću razglabati danima, o tome kako Milanović nikada nije pobijedio niti na jednom jedinom izboru (uključivo i za mjesnu zajednicu), kako je Ljubo Jurčić fach-idiot za ekonomiju i kada govori o politici se ponaša kao slon u staklani, no ono što mene fascinira kod obojce je da odgovaraju na pitanja i odgovaraju ih iskreno, točno onako kako misle, pa makar mi se odgovor nije dopao. Možemo mi pričati kako je Jurčić desničar jer mu je ujak bio u ustašama, a Milanović zato jer je rekao da su ljudi u urbanim sredinama išli u ustaše a na selu u partizane (ili tako nekako), možemo govoriti kako je Milanović nesposoban jer se Stankoviću u Nedjeljom u 2 nije sramio reći da ne zna odgovor na neko pitanje, možemo…

Jurčića i osobno poznajem i poslovao sam s njime prije desetak godina i znam da je on lik koji neće zeznuti i prevariti i koji brine i o tuđem interesu a ne samo svojem, to je ljudska osobina koja nam je nužno potrebna a u politici je rijetko susrećemo.

Jurčićev pogled na ekonomiju je bitno drugačiji od pogleda kojeg imamo na snazi sada već sedamnaest godina i u tom pogledu ja vidim šansu za promjenu na bolje, može biti da sam idealista, sasvim sigurno nisam školovani ekonomist, no šetajući svijetom po desetinama industrijskih zona, desetinama sajmova uviđam da ovo što Jurčić govori ima smisla.

Jurčić i Milanović imaju viziju društva koja se meni dopada, pitanje je samo imaju li oni snage tu viziju pretvoriti u djelo i mislim da se na razini vizije i Jurčić, Milanović i mnogi drugi slažu (ako ne u cijelosti onda uglavnom), pitanje je samo snage koja će to napraviti koja je po mnogima s apsolutno dobrim razlogom upitna? No moj je odgovor na to; zašto ne pripomoći tom procesu, zašto ne utopiti nesposobne i korumpirane u moru motiviranih i zainteresiranih? Zašto promatrati sve sa strane kada možeš biti sastavni dio promjene?

Ovo je ono što ja mislim o cijeloj priči, svime ovime se bavim zato jer smatram da je promjena nužna, da možemo i zaslužujemo bolje, dakle ja sam tu vrlo zainteresirana stranka, no iskustvo kaže da napredak uvijek dolazi iz malih grupa ljudi, ja sam prepoznao jednu grupu za koju smatram da ima šanse uspjeti i voljan sam im pomoći i pogurnuti.

4 Replies to “Napredak uvijek dolazi iz malih grupa”

  1. Ne bih se složio (nažalost) da su vremena revolucija prošla. Ne mislim da je u Hrvatskoj vjerojatna neka nova revolucija (ionako u većini stvari kaskamo za ostatkom svijeta), ali mislim da trenutni svijetski poredak neće još dugo (mjereno u desetljećima).

    Dobra je i ova usporedba sa suradnjom među poduzetnicima (bolno sam svjestan da je tako), ali mislim da će se i to u budućnosti promijeniti na bolje.

    I meni se sviđaju izravnost i iskrenost koju iskazuju Milanović i Jurčić. Vjerujem u njihove dobre namjere ali bojim se da od realizacije neće biti ništa. Čini mi se da od devedesetih (ma što od devedesetih, i od prije) postoji stalni ali polagani napredak (uz neka nazadovanja koja donose ratovi i sl.) koji će sa nastaviti i dalje. Ne da neka bitna promjena na bolje nije moguća, samo je malo vjerojatna.

    Uh, što sam nadrobio… Da zaključim – ljudi, nemojte očekivati da će vam političari učiniti život boljim. Jedino što oni mogu jest da stvore preduvjete da to sami učinite (znači, svi ćemo se mi još dobro pomučiti).

  2. potpuno se slažem; Milanović i Jurčić ako i nisu izbrušeni političari i lideri u širjem smislu, definitivno su barem klasu iznad postojeće hdz-ove nomenklature koju upravo spomenuta korumpiranost i briga za vlastiti probitak smješta na najnižu moguću razinu. Osim toga, valjda je konačno vrijeme da ekonomist vodi vladu – svaka čast ostalim zanimanjima, ali ovi dosadašnji liječnici, pravnici, agronomi ili samozvani poduzetnici, nisu najbolje plivali s gospodarstvom oko sebe…

  3. Osobno se slažem sa ovim tvojim stavom o tome kako je sustav dizajniran da ne dopusti stvaranje nove snage ali ne i sa navedenim uzrocima – smatram da je to učinjeno planski i smišljeno.
    Isto tako, mogu se složiti i sa konstatacijom da je put do vrha političke piramide spor i mukotrpan, ali iz iskustva mogu reći da i oni političari koji su na taj put krenuli pošteni i čista srca, putem se – ili prilagode većini ili budu eliminirani iz utrke.
    zato ne vjerujem da sustav možeš mijenjati samo kroz strukture tog istog sustava (lijepe li floskule) već samo puno revolucijarnijom metodom.
    Nažalost, trenutno, u hrvatskom društvu ne vidim (a sumnjam i u to da će se uskoro pojaviti) neku tako karizmatičnu i snažnu politička osobnost koja bi mogla duboko demoralizirane hrvatske široke mase pokrenuti na išta revolucionarnije od droncanja u tramvaju ili redu u pošti.

Leave a Reply

Your email address will not be published.