O ekonomskim slobodama i ekonomski pokazatelji kao takvi

Jučer sam napisao kratki osvrt na tekst iz časopisa Banka, a na temu broja zaposlenih u državnoj upravi – o prekobrojnosti naše državne uprave sam pisao mnogo puta, a i mimo mene postoji cijeli niz pokazatelja koji govore o pretjeranom uplivu države u ekonomske tokove, budžet koji je praktički 50% BDPa najbolje svjedoči o tome (ako već ništa drugo). No količina tih negativnih pokazatelja ipak nekako uspjeva izletiti u medije unatoč silnim zanimacijama za narod u vidu afera o satovima, Jadrankama ili pričama o tome da li je netko imao račun ili nije.

Jedan od prvih pokazatelja je bio Doing Business svjetske banke, analizirao sam repote i za 2006 i za tekuću 2007 godinu. Pričao sam nešto sitno i o indexu percepcije korupcije (cijelu tablicu možete pogledati na stranicama transparency internationala). A posljednje što nas je zapalo je i indeks ekonomskih sloboda po anketi Wall Street Journalu odnosno Heritage Foundationu.

Ono što je zajedničko svim tim anketama je to da je Hrvatska uglavnom na toj ljestvici pala u posljednje vrijeme te da je naša dična vlada sve te ankete proglasila ništavnima, neutemeljenima, upitne metodologije i općenito neozbiljnima. Eto, primjerice nakon press release Heritage foundationa, naš ministar od financija (koji sam financija nema) rekao je slijedeću antologijsku rečenicu (for the record, govorimo o Heritage foundationu i Wall Street Journalu!!!):

“Što bi se to trebalo dogoditi u jednoj zemlji da bi po ekonomskim slobodama u jednoj godini pala za čak 54 mjesta?”

Iskreno pojma nemam, jedini zajednički nazivnik kojeg sam ja uspio pronaći u svim ovim istraživanjima je vlada HDZa, no može biti da sam prenaglio sa zaključkom.

Naravno,  Ivo&Ivan se uvijek mogu vaditi na poboljšane uvjete života, no i ovdje je stvar malo na klimavim nogama budući da se guverner naše banke Željko Rohatinski očajnički bori već godinama s rastućim zaduživanjem države – a zaduživanje što države, što gospodarstva, što stanovništva ukratko znači da smo buduću dodanu vrijednost žrtvovali za sadašnje poboljšanje uvjeta života. I dok je to super ako smo danas digli kredite da bi sagradili tvornicu, malo je manje idilično ako smo to učinili zato da bi kupili novi auto, kuhinjski element ili plasma televizor, a daleko najgore ako smo to učinili zato da bi doživjeli slijedeći prvi u mjesecu.

Svi ovi indeksi i istraživanja ne bave se u stvari s kvalitetom života ili životnim standardom nego slobodom odnosno lakoćom tj. poželjnošću kreiranja novih poslovnih subjekata. Dakle, koliko smo mi u stvari privlačni kapitalu? Ovo su mjerila koja najviše koriste stranci prilikom odlučivanja hoće li neku tvornicu automobila, ili bilo čega drugoga smjestiti upravo u Hrvatskoj, i očigledno je da mnoge zemlje stoje daleko bolje od nas (dapače, ispada da smo praktički svugdje u donjoj trećini ljestvice i uvjerljivo zadnji ili među zadnjima u europi – “gnjecavo dno” kako bi neki rekli). No, ono što se zaboravlja da unatoč tome što nas strani kapital iz svih tih razloga zaobilazi, imamo problem s domaćim kapitalom (istina je, imamo i toga, iako ne previše) koji je prisiljen funkcionirati upravo na ovom zemljopisnom teritoriju, pa zbog loših ekonomskih uvjeta, raširene korupcije, otežanog poslovanja većina tog novca umjesto u nekakve proizvodne ili barem uslužne djelatnosti završava u špekulativnim aktivnostima poput trgovine nekretnina koje su doživjele pravu eksploziju (pročitao sam negdje da se čak 18% svih pravnih subjekata bavi nekretninama!?).

I čisto da završimo tekst na veseloj noti (ovo je neslana šala), upozorio bih vas na tekst koji sam pročitao u Jutarnjem listu koji kaže kako su prosječne mirovine pale ispod 40% prosječne plaće (a očekujem da će se to već u veljači dodatno pogoršati kada krene prva isplata plaća u državnoj upravi po novoj shemi – što bi trebalo utjecati na ukupnu prosječnu plaću s nekih 1-1.5%). Ovim podatkom padaju u vodu sva predizborna i postizborna obećanja HDZa, HSUovci ispadaju magarci, a umirovljenici su objektivno svoj dug dobili natrag kroz smanjenje svojih mirovina – pa zar to nije genijalan potez?

Misao dana:
If Stupidity got us into this mess, then why can’t it get us out?

Još malo o Jadrankama

Danas je do mene došao jedan zanimljivi link. Link nas vodi na stranice narodnih novina, gdje se pak našla odluka ustavnog suda od 9. travnja 2003. godine. Odluku u cijelosti možete pročitati ovdje. Ono što je zanimljivo u toj odluci (vidi točku 13.) je u stvari slijedeći citat:

Prestankom važenja zakona kao pravne osnove za donošenje drugog propisa, prestaju važiti i drugi propisi doneseni u svrhu provedbe zakona, ako u prelaznim i završnim odredbama novog zakona nije drugačije određeno.

To bi dakle značilo (a obzirom da se radi o ustavnom sudu ovdje se govori i o generalnom principu koji vrijedi za sve zakone i sve naknadne i prethodne slučajeve) da ako je zakon o primjerice POAi prestao važiti (jer je nastao novi ustroj obavještajnih službi) tada i svi podzakonski akti koji proizlaze iz tog zakona također prestaju važiti (osim ako prijelaznim odredbama nije određeno drugačije).

Ili, prevedeno na situaciju s Jadrankom&Jadrankom, čak i ako je Jadranka zatražila sigurnonosnu provjeru od SOAe, ovi to nisu smjeli napraviti jer je pravilnik na kojeg se sada svi pozivaju prestao važiti. Super štos, zar ne?

No to nije sve (pala je danas naime još jedna koincidencija), konkretna odluka ustavnog suda odnosi se na preispitivanje prava ministra na zabranu javnog istupanja bez prethodne dozvole zaposlenicima ministarstva obrane. Navednom odlukom je ta zabrana ukinuta kao protuustavna i to po nekoliko međusobno različitih osnova. Pojma nemam da li je u međuvremenu donesen novi zakon o obrani koji bi omogućio takvu zabranu javnog istupa, no taman mi je to dobro sjelo na slijedeću vijest koju sam pronašao na tportalu:

Skupnik Goran Špehar koji je potkraj studenoga lakše ranjen u okršaju s pobunjenicima u Afganistanu vratio se u nedjelju u Hrvatsku s još 80-ak pripadnika pješačkih snaga i mentorskog tima koji su sudjelovali u misiji ISAF

Upitno je hoće li Špehar moći javno progovoriti o svojim iskustvima.

U pokušaju da dozna išta o boravku naših vojnika u misiji, Večernji je list od jednog pripadnika doznao da imaju izričitu zapovijed ni slučajno davati izjave bez dogovora s postrojbom!

Dakle ekipa se vratila iz afghanistana i sada ne smiju reći što su tamo radili, no ono čega se svi sjećamo je branje ljubičica:

Misao dana:

Always remember to pillage BEFORE you burn.