Categories
Priroda i društvo

Hrvatski idoli

Neću danas dugo, no u zadnjih nekoliko dana iskristalizirala se jedna misao, a do nje sam došao prisjećajući se slijedećih ljudi:

Tatjana Holjevac, nezavisni kandidat na lokalnim izborima koja je nakon lokalnih izbora zasjela na manje-više ceremonijalno mjesto predsjednika gradske skupštine. U vrijeme predizborne kampanje istjerala je poneke prilično zanimljive stavove a imala je kredibilitet bitno veći od Mikšića kojem je status do lokalnih izbora već bio narušen.

HSU ili Hrvatska stranka umirovljenika, HSU nije u stvari stranka, oni su interesna skupina koju zanima samo jedna jedina stvar a to je boljitak umirovljenika. Zanimljivo je kako su se organizirali kao stranka i dobili popriličan broj glasova na izborima te uletili u sabor. Osobito mi je zanimljiv Silvano Hrelja, prema saborskim stranicama on ima svega 48 godina, čovjek je inženjer sigurnosti na radu (to vam je onaj zakonski propis kojeg će hitrorez uz malo sreće eliminirati a koji kaže da ako imate više od 50 zaposlenih morate imati jednoga koji se bavi sigurnošću na radu, pa makar se bavili daktilografijom ili prodajom perja). Strašno bi me zanimalo na temelju čega je on umirovljenik, definitivno ne izgleda kao invalid pa sam pomalo zbunjen.

Branimir Glavaš i Ivan Drmić, obojca su ušli u sabor na listi HDZa, odvojili se u HDSSB i osim naravno priče koja okružuje Glavaša u posljednjih nekoliko mjeseci prošli tjedan su se izdvojili sa svojim izjavama o navodnom lažiranju izbora za vrijeme HDZovih stranačkih sabora.

Ono što spaja sve te ljude (iako na jedan vrlo čudan i meni svojstven način) je činjenica da su se izborili na političke funkcije na jedan način (dakle kao vladajući ili kao oporba), a danas funkcioniraju na suprotan način. Ono što im je također svojstveno je da su (u manjoj ili većoj mjeri) zastupali jedne stavove na početku svog mandata ili tijekom predizborne kampanje, da bi pristali na kompromis (dakle priklonili se vladajućima, ili u slučaju HDSSBa prešli u oporbu) te postali kritični prema suprotnoj strani.

Moje pitanje bi glasilo (a recimo da se direktno odnosi na situaciju kojoj je danas Tatjana Holjevac ili Branimir Glavaš) da li je prihvatljivo pristati na poziciju suprotnu od one koju ste u početku zastupali i koja je teoretski i protiv vaših vlastitih načela, a u svrhu ispunjenja barem dijela onoga za što se zalažete? 

Ili konkretnije; da li je u slučaju Tatjane Holjevac prihvatljivo prihvaćanje pozicije vlasti kako bi pokušala ostvariti svoju političku ideju digitalnog grada (unatoč tome što je žestoka i uz to još ceremonijalna manjina unutar većine)? Da li je prihvatljivo (moralno, etički ili kako god hoćete) hipotetsko postupanje Glavaša i Drmića kada su lažirali glasove na HDZovom saboru kako bi odabrali od dva percipirana zla manje (i podpitanje, ako je, da li imaju pravo pokretati to pitanje danas kada su na suprotnoj strani političkog spektra)? Da li je društveno prihvatljivo ponašanje HSUa koji kroz ucjene pregovore s vladom trguje s umirovljeničkim sudbinama s jedne strane i sudbinom nacije s druge strane?

Čije interese svi ti ljudi doista zastupaju?

Misao dana:
[God] puts an apple tree in the middle of [the Garden of Eden] and says, do what you like guys, oh, but don’t eat the apple. Surprise surprise, they eat it and he leaps out from behind a bush shouting “Gotcha.” It wouldn’t have made any difference if they hadn’t eaten it…Because if you’re dealing with somebody who has the sort of mentality which likes leaving hats on the pavement with bricks under them you know perfectly well they won’t give up. They’ll get you in the end.

10 replies on “Hrvatski idoli”

Silvano Hrelja je pulski sindikalac koji je, za razliku od “socijalno” orijentiranih stranaka, ispravno nanjušio potencijal stranke umirovljenika.

Ma, meni su oduvijek isli na jetra ti “nezavisni” koji u kampanju idu s pricom kako oni nisu politicari i kako su svi politicar fuj… Prvo, cim netko ide u politicku kampanju, politicar je po defaultu. Drugo, ovi satro “ne-politicari” kad udu u politicki establishment su gori od politicara koji su tu godinama, licemjerje na n-tu. Trece, mijenjanje misljenja je ocito prihvatljivo, ono sto se u RH nazalost ne dogada, da ti i takvi koji zapravo izigraju svoje birace (sjetila se D. Nikolic 1997.), budu kaznjeni na iducim izborima. Četvrto, sve sindikalne (interesne) stranke i pojedinci (penzici, manjine i sl) po defaultu idu uz vlast, ma kakva god ta vlast bila jer se njihov cilj (interes koji je i svrha postojanja) moze ostvariti samo uz vlast. I zadnje, peto, prihvatljivo je uzimanje političke funkcije kako bi se ostvario neki interes pod uvjetom da je taj interes dobio verifikaciju na izborima. Politicke stranke, a i svi koji ulaze u politiku pod bilo kakvim obrazlozenjima, upravo po definiciji i postoje kako bi artiklirali interese.

Silvano Hrelja jest sindikalac (bio), a na listi HSU se nije nasao samo zbog toga sto je dobro nanjusio (pitanje jel uopce jest), nego sto penzici kad su slagali liste nisu imali nikog u 8. izbornoj pa su nasli Hrelju.

taman sam htio napisati kako po školskoj spremi zadovoljava za sindikalistu ali sam se suzdržao da ne bi bilo da vrijeđam sindikate, i eto ga sada

kao što napisah, ne bih htio omalovažavati nijedno zanimanje, no inženjeri prometa, zaštite na radu i tome slične struke su ko stvorene da se u njima uhljebi (ili koji god izraz se koristi u hrvatskom jeziku, za neke stvari je daleko zgodnije koristiti srpski nego hrvatski jer je puno lakše psovati po spisku nego po popisu pa je to eto moj skromni doprinos multikulturalnosti i suživotu) neki sindikalni povjerenik

koliko razumijem, pola HVa studira promet jer imaju zakonom određenu potrebu da imaju završeni fakultet

napominjem da nije lijepo koristiti društvene klišeje i stereotipe, no sorry ali “inženjer zaštite na radu” jednostavno toliko jako mami da to ne mogu opisati; vjerujem da ima poštenih zaštitara na radu koji svoj posao prihvaćaju iznimno ozbiljno i profesionalno ali ne vjerujem da je gore spomenuti saborski zastupnik jedan od tih (samim time što je proizašao iz sindikata što ću mu prikeljiti kao karakternu osobinu)

Čije interese svi ti ljudi doista zastupaju?
Mislim da je to ključno pitanje za razumijevanje našeg političkog trenutka.

HSU je svakako interesna skupina jer ispod svojeg lika nema nikakvu ideologoju niti političku filozofiju, no taj “problem” postoji i kod drugihm a naročito dviju naših najjačih stranaka. Kad znamo tehnologiju obnašanja vlasti i “sinekurizam” kao temeljni postulat njihovog praktičnog djelovanja, onda je HDZ i te kako daleko više interesna skupina nego kompaktna stranka (ovi razlazi Slavonije s centrom su ipak na toj liiji više nego odmjeravanje individualne Glavaševe sudbine). Zato postoji ovolika poslušnost centru (jer mjesto na listama određuje nihovu političku sudbinu a liste se kreiraju u centrima u centralnim komitetima). Sada su ušli u debelu krizu identiteta jer su sinekure u opasnosti i bit će velikog osipanja ako se ovako nastavi, a nema idologijskih prioriteta koji bi ih držali na okupu.

SDP je ideološki bio predodređen dok nije omirisao vlast a onda je u svom kompromiserstvu praktički postao “desniji” (ma što to značilo – po meni samo u odnosu prema interesima radno ovisnog pučanstva) od svojih konkurenata i izgubio vezu sa svojom prirodnom bazom). Ako slijedimo liniju da su “interesi vječni a sve ostalo sporedno” onda umirovljenike, Tatjanu, Velo Misto is lsl treba tretirati samo kao dio ukupnog varavog političkog folklora hrvatskog političkog tržišta. Mi zapravo trebamo težiti da se stranke ideološki jasno prifiliraju i da na političko tržište daju jasno oblikovane “produkte” za koje ćemo se opredjeljivati, jer je društveni napredak isključivo ovisan jasnimk koncepcijama a ne trenutnim interesima.

Meni se cini da je podjela na lijeve u desne bezvezna u nasoj situaciji. Meni se vise svidja podjela na liberale i konzervativce ali po toj podjeli i HDZ i SDP spadaju u konzervativce sto ih u krajnjoj liniji cini “istima”. Ma naravno da oni nisu isti ali njihov kozervativizam cini sve ono sto oni rade jako kompatibilnim i kao da se radi o dvije posvadjane strane jedne te iste partije (KPJ).

Ono sto bi se moglo svrstati u liberale i one koji su stvarno zeljni nestopromijeniti stane u frtalj jedne stranke i po lokalnoj postizbornoj preraspodjeli zavrsi ili na desnoj ili na lijevoj strani pa se potpuno izgubi.

Ja i dalje tvrdim da nikakva alternativa na nikakavim izborima (u sadasnjoj situaciji, vidi izborni zakon i pravosudje) u stvari nema sansu cak ni pod razno pa cak ni kad bi dobila neki znacajniji broj glasova. Jedino sto se moze napraviti je da se raznoraznim izvaninstitucionalnim metodama pokusa preokrenuti percepciju sutljive vecine u glasni bojkot ili (malo nerealno) krizanje listica i odbijanje/otkazivanje poslusnoti bilo kakvoj vlasti koja bi po trenutnim pravilima mogla doci na vlast i to tako dugo dok sama vlast, trenutna ili buduca, ne izvrsi drasticnu promjenu u samom sistemu. Za takvu promjenu koja, htjeli mi to ili ne, koja MORA doci iz jedne od glavnih stranki jer ce jedna od njih ionako zavrsiti na vlasti, potreban je ogroman pritisak i stvaran dokaz opceg nezadovoljstva koje mora biti potkrepljen nekim dokazom. Bojkot bi po meni bio dobar pocetak ali bi ga trebalo osmisliti tako da se ne protumaci kao opca apatija nego kao odlucna akcija, revolt, bunt… do sada se na one koji nisu izlazili govorilo da su u stvari zadovolji i da im je svejedno. Heh, da, svatko tumaci kako mu pase, ali ako se to malo osmisli… ne znam, meni zvuci kao dobar pocetak… ali samo pocetak. Cilj bi trebao biti konacno posteni izbori i kontrola nakon izbora.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *