Ovdje se jedu žganci

U nedjelju sam otišao u dućan kupiti namirnice za nedjeljni ručak (da ja sam jedan od 90% onih koji kupuju u dućanu nedjeljom i nemam nikakvih moralnih ili drugih kočnica oko toga). Jedan od artikala kojeg sam zapazio u frižideru su čvarci, no zanimljivost ovih konkretnih čvaraka je da su bili uvezeni iz austrije (ne volim čvarke). Njoki su bili talijanski (potrebno ih je kuhati samo 5 minuta). Bijeli luk je također iz uvoza. Kruh kojem samo dovrše pečenje, u Mercatoru je napravljen u Grosuplju. Meso je (nadam se) ipak bilo hrvatsko…

Nije li čudno da tako veliki broj raznih artikala uvozimo unatoč tome što smo totalno sposobni sve napraviti i sami.

Karta svijeta na kravi, živjela globalizacijaOtkriće mi je bilo da smo nedavno uvezli neke silne tone lišća (da, lišća, to je ono što pada s drveća u jesen), čini se da niti hrvatsko lišće nije dovoljno dobro; a otkrio sam da uvozimo i tisuće tona sijena (to bi bila pokošena i osušena trava pripremljena za hranjenje stoke) jer navodno i toga kod nas nedostaje. Obzirom da su nam i krave iz uvoza, može biti da ne žele jesti našu travu?

Zašto je to tako? Da li je to problem hrvatskog seljaka koji ne zna prodati (ili možda čak ne želi) svoj proizvod, ili je to pak strukturni problem cijele poljoprivrede ili je sve skupa velika zavjera uvozničkog lobija (kojem je, zamislite, samo profit na pameti)?

Slična stvar je i u drugim industrijama, no nekako (valjda zato što moramo jesti svaki dan) mi se čini kako je poljoprivreda slika funkcioniranja naše države jer eto, čak niti kada se treba prosvjedovati (a to se trebalo desiti jučer) niti onda se ne može biti složan. Zanimljivo je u jučerašnjem prosvjedu koji se trebao održati zbog kašnjenja isplata poticaja, a predstavnici seljačkog saveza su rekli kako mljudi nemaju za gorivo i gnojivo – razlog slabog odaziva i otkazivanja je “jesenska sjetva”, dakle oni koji navodno ne mogu sijati jer nemaju novaca nisu mogli prosvjedovati jer, eto, siju. Malo mi je to čudno.

Ima jedna priča o punjenoj paprici u kojoj je važno znati da sam mali dioničar Podravke. Naime, volim povremeno pojesti kiseljenu papriku punjenu kupusom. Otišao sam u BILLA-u i odlučio kupiti punjenu papriku. Na polici je bilo nekoliko međusobno različith vrsta papirke između kojih i Podravkina. Problem je u tome što je razlika cijene između Podravkine paprike i prve slijedeće bila veća od 20%. Naravno, radi se o svega dvije-tri kune, no, ako 20-30% prebacim na mjesečni iznos nabavki, te dvije-tri kune se uopće ne čine zanemarivim. Pitanje je što učiniti, kupiti Podravkinu papriku (pritom samom sebi vratiti koju lipu u džep kroz profit Podravke i rast dionice, jer se eto paprike prodaju ko lude), usrećiti malo Šukera kroz dodanu vrijednost koju je Podravka uspjela meni prodati ili pak kupiti inozemnu papriku i usrećiti slovenskog, austrijskog ili čini mi se mađarskog seljaka?

Sjećam se jedne druge priče koja je također uključivala Podravku (ali i Kraš) a u kojem su pojedini proizvodi te tvrtke u inozemstvu očigledno jeftiniji nego na našim policama. Pa se pitam zašto? Da li je to pitanje trgovačkog lobija (koji je dobro povezan s uvoznim) i koji namjerno favorizira inozemne proizvođače, ili možda Podravka i Kraš pokušavaju naplatiti neku premiju na domaćem terenu? Ako da, zašto to čine?

Ova priča nema stvarnu poantu, a ako ona i postoji to je da ova država još uvijek nije naučila poantu timskog rada, i sve silno repriziranje Vlaka u snijegu nije se do dana današnjeg isplatilo.

Razlika između timskog rada i outsourcinga (kojeg sam spomenuo u prethodnjem tekstu) je vrlo malena, i ako se potrudite može u cijelosti nestati.

Misao dana:
“There seem to be but three ways for a nation to acquire wealth. The first is by war, as the Romans did, in plundering their conquered neighbors. This is robbery. The second by commerce, which is generally cheating. The third by agriculture, the only honest way, wherein man receives a real increase of the seed thrown into the ground, in a kind of continual miracle, wrought by the hand of God in his favor, as a reward for his innocent life and his virtuous industry.”