Toyota Prius, umjetnički dojam

Za razliku od prethodnih nekoliko tekstova (Tko je ubio električni auto, Zašto hibridni automobili, Toyota Prius – ultimate gadget) gdje sam uglavnom nabrajao činjenice i objašnjavao zašto Toyota Prius koristi baš takva rješenja, u ovome tekstu ću se baciti totalno u vode subjektivnosti i pokušati objasniti što mi se sviđa a što ne na ovom automobilu.

U času kada je Prius izašao na tržište njegov karoserijski oblik je bio (da to pristojno napišem) čudan, konstruktori automobila su htjeli napraviti automobil za 21 stoljeće i nisu robovali postojećim rješenjima nego su morali napraviti automobil od nule. To nije uvijek taPrius - pogled odostragako jer vrlo često se automobili rade u generacijama, pa onda primjerice novi Golf (ili Avensis, ili Corolla…) u svakoj svojoj novoj verziji mora ispoštivati neke od standarda koji su se nametnuli u generacijama ispred. Prius je otpočetka bio označen kao ekološki auto i aerodinamični oblik je (kako su to sami konstruktori napisali) proizašao iz oblika spljoštenog kuhanog jajeta, a to nije nužno oblik koji će uzbuditi emocije vozača. Danas, nekoliko godina kasnije, postoje barem dva auta koji u donekle nalikuju Priusu, i to Ford Focus ili Citroen C4. Prius je i dalje radikalniji jer je na primjer staklo petih vratiju gotovo vodoravno, a pri dnu vratiju se nalazi spojler pa je pogled unatrag donekle ograničen. To je možda mana u vožnji u nazad ili prilikom paralelnog parkiranja za nevješte vozače, no ne smatram to nekim ozbiljnijim problemom. Vanjština automobila dakle neće izmamiti uzdahe, ali je karakterističnog oblika i svima je jasno da je automobil drugačiji. Mogao bih reći da ako gledate Priusa od naprijed, a niste poznavaoc Toyotinih vozila, lagano ga možete zamijeniti s Corollom Verso. Od svih vanjskih elemenata, meni su osobno najzanimljivije felge, jer Prius koristi felge od lake legure (nisam siguran da li je riječ o aluminiju ili magneziju), no povrh njih ima na sebi i plastične ukrasne kape (aka. ratkape) čija funkcija mi je totalni misterij.

Obzirom da Prius ima RFID ključ (ili nešto slično tome) kada mu se vozač približi, auto se sam otključa (ista stvar ne vrijedi sa zaključavanjem). Ima još automobila sa sličnim načinom otvaranja (Lexus IS220d mi pada na pamet ;), tako da Prius nije osobito originalan, no ovo je daleko više cool od guranja ruke u džep i stiskanja gumbića na daljinskom upravljaču.

Auto je iznutra jako velik, sjedala su povišena u odnosu na slična vozila i imate dojam da se vozite u monovolumenu. Moje mjerilo automobila i prostora u njemu je da sjednem na zadnje sjedalo i ako dodirem nogama sjedalo ispred mene nije dobro. U Priusu od mog koljena do sjedala ispred ima dobrih desetak centimetara i ne sjećam se automobila u kojem ima toliko mjesta. Razlog tome je možda to što je motor vrlo malen i uguran skroz naprijed kako bi razmak između kotača bio što je moguće veći (Prius ima isti razmak između kotača kao i broj veći Avensis). Pretinaca ima u izobilju (daleko više nego u mojem Peugeotu), a između prednjih sjedala se nalazi poprilično velika plastična kutija (s naslonom za ruke) i dva manja pretinca koji se mogu koristiti za sitnice ili za odlaganje sokova (sličan prostor postoji i u samim vratima no na malo teže dokučivom mjestu).

Klimatizacija je dobra; Prius ima automatski klima uređaj na struju, tako da i kada stanete, klima i dalje nesmetano hladi a da se motor ne upali. Postoje i dva prilično velika ventilacijska otvora smještena između okvira vratiju i zadnjih sjedala tako da se i ekipa na zadnjem sjedalu može dobro rashladiti (auti obično imaju dobro riješenu klimu naprijed, ali je zato natrag ima malo ili ništa).

Sjedala su tvrđa (bitno tvrđa od mojeg Peugeota) i to meni odgovara (mekana sjedala su OK na kraćim gradskim relacijama, no ako odlučite provozati se 800km u komadu onda je daleko bolje imati tvrda sjedala ili kao alternativu susretljivog rođaka koji je voljan donirati bubrege).

Pogled na Toyotu Prius iznutraKomandna ploča u stvari ne postoji. Ono što postoji je centralni TFT touch screen na kojem se nalaze sve bitnije komande automobila (audio, klima, putno računalo i eventualno navigacija ako je imate), ekran je prilično velik i dobro osvjetljen i po danu i po noći, a budući da uglavnom pokazuje raspodjelu i tok energije u autu (iz motora u generator u bateriju ili neku drugu kombinaciju) može dekoncentrirati dok se ne sprijateljite s autom (alternativa tom ekranu je ekran koji prati potrošnju automobila kroz grafikon u posljednjih 30 minuta vožnje). Točno ispred vozača, na gotovo metar udaljenosti u dnu vjetrobranskog stakla postoji brzinomjer, pokazivač količine goriva, mnogobrojne signalne lampice uključivo i one koja pokazuju u kojem se režimu automobil nalazi (naprijed, natrag i sl.). U noćnoj vožnji vidi se refleksija ovog displaya u vjetrobranskom staklu, mislim da je razlog tome što je pozadinska rasvjeta prejaka ali nisam uspio naći mjesto gdje se to podešava.

Na volanu se nalaze tipke koje kontroliraju audio sustav i klimu, a s desne strane je i ručica za tempomat koja se iz nekog razloga okreće skupa s volanom (što mi se učinilo malo neprirodnim, no opet, teško da ćete u oštrom zavoju odlučiti aktivirati tempomat).

Toyota Prius je u vožnji iznimno tih auto, ne samo u trenucima kada se vozite na električni motor (što me podsjeća na jedrenje) nego i kada je benzinski motor upaljen, do brzine od cca. 100km/h gotovo je nečujan; nakon toga čuje se motor, no vjerojatno zbog dobre aerodinamike buke od vjetra jednostavno nema (auto sam vozio skoro do njegovog deklariranog maksimuma i čini se da ta tvrdnja  vrijedi za sve brzine). Prius je osobito opasan na parkiralištima trgovačkih centara gdje se nesmotreni a pogaženi pješak može samo pitati kako to da nije čuo nadolazeći auto.

Prius je tvrđi u vožnji (od Peugeota kojeg koristim za usporedbu), najbolja karakteristika je okretni moment (ako ne znate što je to okretni moment, svakako kliknite na link), elektromotor ima okretni moment koji je jednak ili veći od okretnog momenta daleko većih diesel motora (oko 300Nm fiksno na bilo kojem broju okretaja, a na što treba dodati i okretni moment benzinskog motora), pa kada se stisne gas Prius ubrzava bez zastajkivanja i to bez odgode. Osim toga, budući da ima kontinuirani mjenjač nema iritantnih zastajkivanja i cukanja prilikom promjena brzina. Kada smo već kod toga, “mjenjač” je poluga pokraj volana koja ima svega nekoliko položaja i to: vožnja unazad, neutral i vožnja unaprijed (nema kao na automatskim mjenjačima nekoliko odabira za vožnju unaprijed, svega jedan jedini), te položaj “B” kojeg nakon dužeg proučavanja mogu jedino proglasiti softverskom instrukcijom autu da Prius - pogled u prtljažnikagresivno puni baterije (općenito o punjenju baterija u slijedećem tekstu). Prius ima drive_by_wire i break_by_wire sustave, a to znači da stiskanje kočnice ili pedale gasa nema direktnog kontakta s motorom ili kočnicama već računalo odlučuje koju kombinaciju motora će pokrenuti ili da li će zakočiti pločicama ili motorima/generatorima – Priusa stoga nije moguće voziti “po zvuku”, iznimno je čudno slušati auto kako ima jednolični i stabilni zvuk motora, a istovremeno ubrzava.
Do ovoga trenutka u autu sam proveo gotovo 2.000km, a do kraja testa ostaje još 1.000. Prius kojeg vozim ima 40.000km i očigledno je prošao veći broj različitih vozača – unatoč tome, nema plastike koja škripi ili različitih neželjenih zvukova. Većinu vremena proveo sam s još dva putnika i njihovom prtljagom u vožnjama na duže relacije. Sva prtljaga je stala u doista ogroman prtljažnik (negdje sam pročitao da je prtljažnik Priusa nešto malo veći od prtljažnika Honde Accord), kako je Prius hatchback (ima “peta” vrata), stražnji poklopac se diže visoko a prtljažni prostor je odvojen od ostatka automobila roletom od plastificiranog platna (koju je moguće maknuti ili postaviti jednom rukom).

Kao sažetak, mogao bih reći da je Prius doista sjajan auto i daleko najzabavniji auto kojeg sam imao prilike voziti. Ipak, težim većim i malo luksuznijim automobilima, no ako me pitate koje su najbolje karakteristike Priusa bez razmišljanja bih naveo puno prostora u kabini, sjajnu kombinaciju motora i mjenjača (koja daje dojam daleko jačeg automobila) potrošnju koju uza sve moje napore nisam uspio natjerati iznad određene točke (a koja je to točka u slijedećem tekstu) i naravno; tišinu.

Misao dana:
A real patriot is the fellow who gets a parking ticket and rejoices that the system works.

7 Replies to “Toyota Prius, umjetnički dojam”

  1. Jedva sam dočekao ovaj najavljivani tekst. Čudno je sve ovo samo čitat. Gorim od želje da probam i ja to prođirat. Si ga okrenuo na ručnu? :)

  2. rabbit, ja sam mirni vozač, nisam u životu ručnu dignuo u vožnji, ali sam zato primjerice sjeo u auto i odvezao se do zaragoze u komadu (1808km, rekord koji nemam namjeru obarati)

    marketing, teslamotors sam već stavio kao link u prvome “tko je ubio električni auto”, taman su pokazali taj auto prije desetak dana; no problem s tim autom je što koristi liion baterije koje iako imaju daleko veći density od nimh (ili koje se već koriste u priusu) imaju ograničeni vijek trajanja, dok je u priusu to daleko bolje riješeno unatoč bitno težim baterijama

  3. Idem po redu – čak i Micra, znači mali gradski autek, ima otključavanje bez “guranja ruke u džep i stiskanja gumbića na daljinskom upravljaču”. I moj autić (a radi se o manjem gradskom) ima hlađenje (i grijanje) putnika na zadnjoj klupi, dakle niti to nije danas rijetkost. Što se tiče okretanja ručnice za tempomat – ništa me nije zbunilo u životu kao okretanje volana na Citroenu C3, gdje se okreće samo okvir, a onaj središnji dio (gdje je air-bag) stoji na mjestu. Sve u svemu, auto zvuči primamljivo i baš bi ga htjela probati! Daj još samo negdje napomeni dal se vozač mora brinuti o stanju baterija i slično?

Leave a Reply

Your email address will not be published.