Naletio sam na blog bolji.blog.hr. U tekstu “Bankrotirao ali se ne predajem” ispričana je priča poduzetnika koji je bankrotirao. Ono što mi je zapelo za oko je njegov odgovor na zadnje pitanje u razgovoru gdje ga autor bloga pita što bi napravio drugačije, a on odgovara “Ja sam kapital ulagao u zidove a trebalo ga je ulagati u modernu tehnologiju i opremu. I nisam trebao imati 50 radnika.“ Trošak rada je pojedinačno najveći trošak proizvodne tvrtke.
Zanima me koji je stav o problemima s našim zapadnim susjedima? Obzirom da se nalazim s ove strane granice sasvim sigurno sam subjektivan u ocjenama, a da ne kažem da nisam niti osobito stručan (pa čak niti upućen) u fine nijanse međudržavnih ugovora, UNovih pravila o razgraničenju na moru, a ni cijela priča o Ljubljanskoj banci mi nije totalno jasna.
Ukratko, moje je mišljenje (prema dostupnim razmišljanjima) kako se morska granica određuje kao crta sredine između dvije zemlje. U konkretnom, slovenskom slučaju problem je taj što mi u stvari graničimo s Italijom, dok se između nas i njih nalazi Slovenija. Naši susjedi iz totalno razumljivih razloga inzistiraju na svome putu do otvorenog mora, no iskreno mislim da se to neće dogoditi, a ključni razlog po meni je u stvari način na koji ti isti slovenci tretiraju talijanski dio granice, jer ne vidim zašto bi se njihov dio tretirao drugačije od našeg dijela jer smo i jedni i drugi suverene i samostalne države.
S druge strane, ne vidim kako ili još bolje zašto bi mi priječili našim susjedima pristup otvorenom moru, i da sam ja primjerice u poziciji, dogovorio bih granicu na sredini zaljeva (kako to već ide po tim pomorskim zakonima), i unutar našeg teritorijalnog mora odredio koridor slobodnog prolaska za kolege slovence. Taj koridor bi mogli ugovoriti na 5, 25 ili 50 godina pa se nakon toga opet sjednemo i razgovaramo, no bilo kako bilo slovenci moraju imati pristup do otvorenog mora i problem s njima nije problem teritorijalne pretenzije nego čisto ekonomsko motivirani potez.
Ljubljanska banka je pak kompleksniji problem. U trenutku raspada jugoslavije, neke pare su ostale u Sloveniji (u Ljubljanskoj banci) i problem je u tome što iz nekog čudnog razloga ti novci nisu uletili u masu stare štednje (bilo bi zanimljivo vidjeti zašto), a istovremeno naši zapadni susjedi tvrde kako je ta masa sastavni dio sukcesijske mase bivše a zajedničke nam države te da se moramo namiriti odande. Problem je naravno u tome što se iz stečaja prethodne države nitko neće naplatiti, dok istovremeno imamo stotine i tisuće štediša koji su ostali kratkih rukava. I dok slovenska priča o sukcesiji barem na površini “pije vodu”, isto tako je činjenica da se s tom Ljubljanskom bankom desilo nekoliko zanimljivih promjena koje kompliciraju pitanje pravnog slijeda u slučaju da hrvatski dio priče bude u pravu. A da bi sve skupa bilo zanimljivije, čini se kako je ta ista Ljubljanska banka učinila čuda kako bi spriječila da petnaest godina kasnije nema nijedne suvisle presude na tu temu, a da ne kažemo kako se dio štediša ipak namirio, što je u najmanju ruku čudno u situaciji u kojoj se oni pozivaju na sukcesiju. Mišljenja sam da bi se i slovenija i hrvatska država morale malo aktivnije uključiti u problem, a ne da ga koriste kao vrući krumpir kada god nekome to odgovara.
Nuklearka Krško je vjerojatno najmanji problem (bilo bi zanimljivo čuti drugačije mišljenje). Ako je to pravna osoba koja je zajednička onda je upravljanje i korištenje ravnopravno, no isto tako su ravnopravne i obveze. Ako su slovenci priječili hrvatskog vlasniku u korištenju njegovih prava (i crpljenja neke ekonomske koristi) tada se taj dio priče mora nekako namiriti. S druge strane, ako je početni ugovor uključivao da hrvatska mora zbrinuti svoj dio otpada onda se to mora učiniti također. Hoćemo li mi iskopati rupetinu i unutra pobacati sav taj otpad ili ćemo platiti rusima da ga pospreme u neki zabačeni dio njihove države to je naš problem, no otpad se zbrinuti mora.
A glede ostalih “kopnenih” problema, ne razumijem u čemu je big_deal, zašto su slovenski i hrvatski slovenci pazili na nasip na Muri (da li su oni u stvari osujetili našu invaziju pa su poslali svoje best_and_brightest)? Zašto onome liku u Istri netko već jednom ne kaže da ako pređe preko mosta na kojem jasno piše “Republika Hrvatska” da to znači da je napustio zemlju Prešernovih korijena? Čemu služe ti incidenti u stvari? Što u stvari rade ti vojnici na sv. Geri?
Kako vi gledate na hrvatsko/slovenski problem?
Misao dana:
I hate banks. They do nothing positive for anybody except take care of themselves. They’re first in with their fees and first out when there’s trouble.
Naletio sam u subotu na članak u online izdanju jutarnjeg lista koje govori o tome kako slijedeći vikend SDP stvara svoj predizborni stožer. Predizborno razdoblje je već stiglo i parlamentarni izbori iako udaljeni nešto više od godinu dana (barem oni koje očekujemo) polagano oblikuju politiku koja će nas pratiti kroz slijedećih dvanaest mjeseci. Sve je nekako počelo u času kada je vlada samoinicijativno spomenula povećanja plaća državnih službenika što je prvi pouzdani znak predizbornog dodvoravanja (a ne zaboravimo, državna uprava broji nekih 250.000 ljudi i otprilike toliko obitelji u ovoj ili onoj mjeri ovisi o prihodima koje će državni službenici ostvariti). Samoinicijativno spominjanje povećanja plaća od strane vlade je dakle ili znak početka predizborne kampanje, ili je to loše tempirani potez lošeg pregovarača koji otvara temu prije svog suparnika.
Mišljenja sam da postojeću vladu treba mijenjati. Može biti da ću se složiti kako je Sanader sjajan ministar vanjskih poslova, sjajan je govornik (ipak je nešto naučio na svojem fakultetu) i daje dojam odlučnog državnika, činjenica je i kako je pokrpao puno političkih repova iz prošlosti. No za gospodarstvo nije učinio apsolutno ništa, politika nikada nikoga nije nahranila (osim eventualno političara) i totalna neaktivnost na gospodarskom planu je zabrinjavajuća i po meni jedinstveni pokazatelj nesposobnosti vladajuće garniture za promjene.
Da podsjetimo, vlada je primjerice htjela korigirati stopu PDVa pa ju je nedugo potom vratila na staro. Promijenila je pravila oko amortizacije imovine kod poslovnih subjekata, uvela je 10% PDVa na turističke dolaske, ukinula je porezne olakšice na istraživanje i razvoj (a mi bi kao morali biti zemlja znanja), nije spriječila niti čak usporila rast vanjskog duga (gledajte apsolutne brojeve, a ne relativne pa ćete vidjeti o čemu govorim), a da ne kažem kako je donijela i niz totalno idiotskih poteza poput zaduživanja kod domaćih banaka ili odluku o gradnji mosta s Pelješcem. Vladu je potreslo i nekoliko vrlo zanimljivih afera, počevši one s Žužulom koji je relativno brzo sklonjen sa svjetla reflektora, preko priče s Bechtelom i gradnjom autoceste bez natječaja (koju je Kalmeta preživio bez problema), afere s Opatijskim hotelima (gdje je veza Ostoja/Polančec totalno neeksploatirana) ili pak ove koja se tek priprema kroz Podravkin otkup dionica i novi ESOP zakon koji je, vidi slučajnosti, upravo sada na tapeti.
Čak ako i gledamo neke pozitivne stvari koje su se dogodile, poput povratka duga umirovljenicima koji je nastao kao plod dobro upakirane ucjene umirovljenika za dizanjem ručica u saboru ili čak hvatanja Gotovine (za kojeg osobno mislim da je puno previše overrated) – čini se kako su se i te stvari dogodile pod nekim tuđim diktatom.
Ukratko, nisam zadovoljan s ovom vlašću, a i ovo malo pozitivnoga što se dogodilo može se protumačiti na razne načine.
Nažalost, jednako sam nezadovoljan i našom oporbom iz jednostavnog razloga što oni polagano ali sigurno nestaju s političke scene. Posljednje istraživanje Večernjeg lista tako kaže kako bi (teoretski gledano) danas na izborima prošli samo HDZ i SDP (koji navodno vode mrtvu utrku), HSP koji se stabilno kreće između 5 i 10% podrške, te bi izborni prag jedva navukao HNS (i vjerojatno neke od manjih lokalnih stranaka u svojim izbornim jedinicama poput IDSa). ako pozbrajate te postotke, jedva nešto malo više od 50% glasova bi otišlo u saborske klupe, dok bi ostatak bio rasut na ostale stranke i strančice koje niču poput gljiva poslije kiše. Naravno, tu moramo računati i na predizborno koaliranje koje će izvući još koju stranku u saborske klupe, no ništa spektakularnoga, osobito ako SDP (kako je ptičica rekla) ne izađe na izbore po prvi puta totalno samostalno (ne znam da li ste to primjetili, no SDP niti na jednim izborima nije izašao samostalno, uvijek su prikrpali nekoga uza sebe kako bi valjda “razvodnili” svoje socijalističko/komunističko naslijeđe koje ih poput zombija prati u stopu).
Čitajući gore navedeni članak iz večernjeg koji odlučno tvrdi kako se ide u nacionalne izbore “s Bandićevim ljudima” ispada kako je i u samom SDPu svim jasno kako se SDP poput ove države dijeli na SDP i Grad Zagreb, te iako je Račan nominalno šef ovim zagrepčancima, objektivno bez njih ne može učiniti previše, a oni pak dozvoljavaju da se ovi s Iblerovog igraju na nacionalnoj razini jer ionako su svi problemi u saboru, a sve pare u Zagrebu.
Unatoč tome, mene brine nacionalna razina jer nam je gospodarstvo otišlo kvragu (ili je na nepovratnom putu da tamo ode), manje od jedne trećine svih zaposlenih nešto proizvodi dok ostali međusobno trguju ili se opslužuju. Nitko se ne bavi problemima poput poljoprivrede koja uvozi milijarde dolara namirnica dok istovremeno u pojedinim kulturama radimo viškove, ili proizvodnje koju ćemo uskoro morati staviti na popis zaštićenih vrsta odmah tamo uz ličke medvjede. A kada sam se već dotakao medvjeda, u posljednjih šesnaest godina koliko-toliko samostalne nam države, nitko se još nije pozabavio (barem ne sustavno) problemo rashodne strane državnog proračuna koji će u 2007 godini sasvim sigurno doživjeti neke nove apsurdne vrijednosti.
Imam jednu suludu ideju za web2.0 aplikaciju o državnom proračunu.
Misao dana:
Corrupt politicians make the other ten percent look bad.