Esej o neuspješnoj prilagodbi novonastalim tržišnim uvjetima

Ovih dana intenzivno ludim jer mi je jedan veliki projekt pri samom vrhuncu, a sve skupa se iz razno raznih (uglavnom birokratskih) razloga odužilo iznad svake normalne granice – no ok, sve je pri kraju, svjetlo na kraju tunela je na vidiku (i to ovaj puta nije nadolazeći vlak).
Jedna od aktivnosti koju je bilo nužno napraviti je i potpisivanje nekih ugovora u PBZu koji se nedavno preselio u Radničku ulicu. Znate kako to ide s bankama, čim oni odluče dati neke novce, nakon što ste im dva mjeseca dokazivali da vam uopće nisu potrebne i da je to samo čin dobre volje i usluge koju u stvari njima radite iz čisto altruističke želje da im pripomognete u njihovom računu dobiti iz gubitka jednostavno zato što se novci kod vas ionako samo gomilaju i imate ogromnih problema u plaćanju poreza na silnu dobit, pa iz tog razloga štancate malo bankovnih naknada kako bi kreirali malo troška u svojoj bilanci i kako Šukeru iz usta otrgnuli hipotetički komad janjetine.

Bilo kako bilo, nakon što se banka teška srca odluči na kraju odvojiti od neke količine novca (koja u ovom konkretnom slučaju uopće nije niti bila njihova, dakle mojom akcijom nisam povećao dug bankarskog sektora) morate silom prilika potpisati hipoteku i fiduciju na vlasititu dušu, morate potpisati obveze koje definitivno nadmašuju one koje izgovarate u crkvi “dok nas smrt ne rastavi” jer po bančinim pravilima to nije dovoljno dobar izgovor za raskid ugovora i na kraju potrebno je otići do javnog bilježnika potpisati zadužnicu i mjenicu.

Mjenica je inače jedan zanimljivi dokument o kojem imam jednu knjigu koji opisuje kako se mjenica ispunjava, sve to ne bi bilo čudno da knjiga nije na 160 stranica a sama mjenica nije bitno veća od razglednice, tako da ako vam netko pokuša uvaliti mjenicu na potpis preporučam da malo proučite zakon o mjenici i barem malo tumačenja što to točno znači jer su dosezi mjenice (ako se ispravno formuliraju) jako, jako dalekosežni.

Zadužnica je također zanimljivi i autohtoni hrvatski dokument nastao kao zamjena za akceptni nalog tj. barirani ček. Zadužnici je suprotno mišljenju mnogih propisan samo sadržaj a ne i formular, tako da oni ružni formulari od Narodnih novina nisu nužni ako ispravno formulirate tekst zadužnice. Zadužnica je agresivniji ali s pozicije odgovornosti manje opasan dokument i kada birate između mjenice i zadužnice preporučam da uvijek odaberete zadužnicu.

I zadnje, zašto se ured Javnog bilježnika zove baš tako? Postoji li bilježnik koji nije javni?

I da se vratim na neuspješnu prilagodbu novonastalim tržišnim uvjetima; u Radničkoj se sada nalazi cijeli niz financijskih institucija počevši od Privredne banke preko Raiffaisena a vjerojatno ima toga u okolici još podosta i naravno mnogi idu tamo potpisivati kojekakve ugovore koji očekuju i neke zadužnice, mjenice i ostale dokumente. Očekivali bi da u obližnjim kioscima, dućanima i prodavaonicama sendviča ima mjenica i zadužnica na kilograme ali bi se jako iznenadili. Jučer sam morao obići doslovce osam dućana, papirnica i kioska da bih traženu mjenicu napokon pronašao na kisoku Duhana na autobusnom kolodvoru. Neki ljudi, čak ni kada imaju priliku za neki prihod pred nosom nisu je u stanju realizirati.

Misao dana:
This is your life and it’s ending one minute at a time.

7 Replies to “Esej o neuspješnoj prilagodbi novonastalim tržišnim uvjetima”

  1. ono sto mene vise zanima je kako se naziva zenska osoba koja se bavi javnim biljeznistvom? javna biljeznica? na kockice ili na crte? :)

  2. berislav, nije to to – ovo je nešto drugo ali nekoliko puta veće (hehe), no skratilo mi je život za nekoliko godina

    kemik, glede javne bilježnice imam ti jednu zgodu s javnim bilježnikom koja je toliko nenormalno smiješna da bih je rado ispričao kada ne bih morao ispričati konkretna imena (što je nažalost važno radi konteksta)

  3. ja sam kružila oko velesajma pola sata da kupim tu mjenicu (dvije su mi čak trebale ako se dobro sjećam), nađem je u podhodniku u duhanu i onda je u banci krivo ispunim. i to sam pogrešno upisala jmbg. pa sve ponovo. onda mi je malac govorio polako i smireno gdje šta ide.
    zašto je tako bitno da je potpis baš preko šahovnice ili točno između pletera i šahovnice? ko je to smislio, svaka mu čast, baš je kreativan.

  4. Pingback: SoftWave » Najvažnija poslovna odluka koju ćete ikada morati donijeti

Leave a Reply

Your email address will not be published.