Izvan fokusa…

Sjeo sam jučer s Arsenyevim na kavu ispred filozofskog faksa (gdje nisam bio već godinama), pa mi kaže kako je mračni blog ponekada teško čitati jer samo ističem stvari koje ne valjaju. Ja sam nekako oduvijek prepun optimizma, pa mi je ta negativnost u cijelosti promakla. Činjenica je da nabrajam probleme i vrlo rijetko nudim rješenje, no osim što za rješenje rijetko tko ikada pita (što je tematika sama za sebe), ja sam i dalje formalno u oporbi pa je kritika i očekivana, a rješenja koja imam na pameti ionako nisu osobito popularna.
Sjedimo tako poput dva fach-idiota, pomalo nervozni jer on mora do ponedjeljka dovršiti prijevod koji je preuzeo, a ja se pak moram vratiti u ured i odraditi nešto korisnog posla (ne znam za Arsenyeva, no ja nisam bio osobito produktivan, iako sam uspio prebaciti cijeli web site od tvrtke na novi CMS). Pričamo tako o poslu, o gostima koji su se sami najavili u njegov ured za slijedeći tjedan, odnosno o mojim razmišljanjima o tržištu na kojem se nalazimo. Nešto sam mu krenuo objašnjavati o načinima na kojima pojedinci dobijaju poslove (što me trenutno dosta brine jer u mojoj industriji dumping cijena i nelojalna konkurencija je na all_time_high), odnosno o totalnoj nesposobnosti mog mentalnog sklopa da se prilagodim takvom načinu razmišljanja, da bi na kraju konstatirao kao neki milijuni mijenjaju vlasnike i da se (čini se) nitko osobito ne zamara tom činjenicom. Arsenyev je čini se bio zadovoljan tom konstatacijom, jer, kaže on, “još uvijek ima”, dakle ima onih od kojih se može uzeti i očigledno ima onih koji imaju (što je navodno nešto bolje od situacije u kojoj nitko nema ništa i nema se što uzeti).

Obzirom da smo razmijenili neke DVDove (actually, dao mi je jedan VCD s Dennisom Learyem, a ja sam mu vratio Robina Williamsa kojeg smo kupili kada smo zajedno boravili u chicago-u prošle godine), razgovor je otišao na temu filmova gdje smo spomenuli meni antologijski Rosencrantz & Guildenstern su mrtvi, kojeg mu obavezno moram posuditi, da bi se potom vratili na “Inside man” koji još uvijek igra u kinima, a koji je nakon dugo vremena doista sjajan akcijski film – a kada govorimo o sjajnim filmovima, onda svakako treba spomenuti i “Usual suspects”, koji je totalno nepovezan s našim jučerašnjim razgovorom bio navečer na RTLu.

Jučer sam skužio kako se Sozeov odvjetnik zove Kobayashi, a Kobayashi je ujedno i prezime čovjeka koji je kreirao metodologiju 20 ključeva koju od nedavno implementiramo u mojoj tvrtci, a sve skupa kako bi postali lean tvrtka.
Eh da, pao je i neki načelni dogovor o roštilju u Šibeniku.

Misao dana:
He lets the last Hungarian go. He waits until his wife and kids are in the ground and then he goes after the rest of the mob. He kills their kids, he kills their wives, he kills their parents and their parents’ friends. He burns down the houses they live in and the stores they work in, he kills people that owe them money. And like that he was gone. Underground. Nobody has ever seen him since. He becomes a myth, a spook story that criminals tell their kids at night. “Rat on your pop, and Keyser Soze will get you.” And no-one ever really believes.

5 Replies to “Izvan fokusa…”

  1. interesantno kako sam Usual suspects gledala valjda 6-7 puta, ali baš nijednom od početka do kraja. jučer sam opet upala na zadnjih deset minuta koje već znam napamet, al pojma nemam što je dovelo do njih…

  2. ima i islandski bend kobayashi – pretpostavljam da ih je za ime inspirirao film.
    BTW, ja isto ko jezdi – ne znam koliko sam puta gledala usual suspects, ali nikada u komadu.

  3. eto, ovako, nemoj se jezdit ali ako su talenti koji ti i frend imate for real, pravac vanka, pa nek se vidi kom opanci kom obojci. ovako kukat a da vam prolaze neke plodne godine stvarno nema smisla, znam nije to politically correct ali ajde dosta kukanja rajo, ako ste vrijedni kolko mislite da ste vrijedni, udjite u pravu igru, nemojte sjedit na tribinama i kritizirat. Ak tu nema ‘leba, a navodno ga nema kako vidim po tebi, put pod noge.
    I siguran sam da bude dobro nadoknadjen taj trud ak je talenat istinit.

  4. ali mi se uopće nismo “jezdili”, samo smo promatrali sa strane što se događa; i Arsenyev i ja imamo svoje egzistencije riješene, niti nas ona kao takva osobito brine, uvijek ćemo se mi snaći

Leave a Reply

Your email address will not be published.