Proleteri svih zemalja (odite na grah)…

Jimmy Hoffa - sindikalni čelnik koji je netragom nestaoDanas je prvi maj svibanj, praznik rada, dan kada se jede grah u Maksimiru i dan kada su ismijali i izzviždali Polančeca prije godinu ili dvije (i danas mi suza navre na oko kada se sjetim zarumenjenog i očigledno povrijeđenog Polančeca čiji su “roditelji također bili radnici”). Ako postoji dan sindikata onda je to valjda danas.

Ja o sindikatima nemam baš neko pretjerano mišljenje, iako prihvaćam nužnost njihovog postojanja. Naime, prva premisa uspješnog poslovanja je da zaposleni moraju biti motivirani za svoj posao, a u tome im sindikat ne može pomoći jer sindikat nije taj koji može kreirati stimulativne radne uvjete, sindikat po definiciji uskače u priču samo u trenucima kada je nastao problem i kada se moraju osigurati minimalni radni uvjeti, a ne obrnuto. Sindikati imaju malenu ili nikakvu ulogu u tvrtkama koje su prepoznale ulogu i važnost svojih zaposlenika, i u takvim okolinama se sindikata boje jedino svinjske polovice.

Hrvatski sindikati su jedna sasvim druga neman; naime oni nikada nisu shvatili što im je pravi posao i u vrlo rijetkim trenucima su bilo što dobroga napravili za svoje zaposlene. Eto, posljednji primjer je Mario Iveković kao sindikalni čelnik sindikata kojeg je osnovao nakon što su ga izbacili van iz prethodnog sindikata. SuperMario kako ga zovu, povezan je s nekolicinom čudnovatih sindikalnih akcija a vladavina prava mu nije baš neka pretjerano jaka strana. Naime, u aferi CroatiaBus-a, sud je dao nalog o prekidu štrajka, a Mario je odbrusio kako ga “odluke korumpiranih sudaca ne obvezuju” čime je sebi dao pravo da samostalno interpretira zakone baš kao što je prije nekoliko dana odbio zaprimiti sudski poziv (ispred kamera) u sporu koji uopće po svojoj prirodi nije sukob poslodavca i radnika, nego sukob vlasnika i tzv. malih dioničara. Nije li čudno da osoba čija je borba u stvari borba za vladavinu prava, istovremeno odbija priznati to isto pravo? I dok ću se možda simpatizirati nad stavom o odluci da ignorira odluke korumpiranih sudaca, sasvim sigurno se ne može reći kako je sudski dostavljač korumpiran?

Drugi biser hrvatske sindikalne scene je primjerice Boris Kunst, čiji se sin nedavno zabio u stup na Tuškancu, da bi potom odlučno demantirao kako je njegov sin vozio automobil – no cijela fora je u tome da je riječ o sindikalnom automobilu, i to ne bilo kakvome nego godinu dana starim BMWom 320d koji je u vlasništvu sindikata. Iako nije sporno da se sindikalci moraju prevesti iz točke A u točku B, mislim da je suprotno njihovom poslu da se voze u BMWima, ako ništa drugo onda zbog toga što je u osnovi njihov posao da se bore protiv onih koji takve automobile voze.

Krešimir Sever je također jedna zanimljiva individua koja vrlo često ima tendenciju sudjelovati na nekim sastancima i pregovorima kako bi tek nakon tog istog sastanka izjavio svoje negodovanje. Da ne kažem kako je on sastavni dio ponekih totalno besmislenih inicijativa poput one o posebnoj komisiji, vijeću ili kako se to već zove koje će pratiti smjer kretanja nafte i predlagati mjere kojima će se kontrirati poskupljenju tog energenta. Moju inteligenciju vrijeđa sama pomisao da uopće postoji takvo jedno besmisleno tijelo, a još manje da neki sindikalci imaju utjecaja na odluke takvog tijela, sindikalci trebaju raspravljati o radu, radničkim pravima no njihov domet ne može biti makroekonomija ili kao u ovome slučaju upliv u cijene nafte na domaćem tržištu?

Sindikalna borba, po nekim kriterijima koji su u Americi odavno poznati, vrlo često nanosi i štetu poslodavcu i radnicima samima, a to je osobito točno u našim krajevima u kojima sindikati nisu skužili kako je nužno prepoznati trenutak i kako je borba za svako radno mjesto po svaku cijenu besmislena. Umjesto toga, oni bi se sami morali organizirati da preostalima osiguraju bolje uvjete i primanja. U modernoj i globalnoj ekonomiji ustavom zajamčeno pravo na rad je postala jedna vrlo labava i teško provediva kategorija, ne zato što poslodavci žele ugnjetavati zaposlene nego jednostavno zato što je pritisak konkurencije, domaće i strane toliko velik da se vrlo često ružni potezi moraju vući kako bi tvrtka i uostalom većina preostalih radnika zadržala radno mjesto i u ponedjeljak imala uopće gdje otići na posao. Naši sindikati su vrlo rijetko konstruktivni u tom pogledu i stoga su štetni za ovo društvo. Sindikalisti su u stvari samo prikriveni političari, koji baš poput ovih štite svoje službene BMWe i sve što trebaju učiniti je povremeno na televiziji ružno govoriti o društvu u kojem živimo, zauzimajući se za upitne ciljeve sa sklepanih govornica preko kojih radnicima govore poruke koje bi oni htjeli čuti.

Jimmy Hoffa čija se slika (ekskluziva, stop the presses: prvi puta slika na mračnome blogu) nalazi na vrhu ovoga teksta je sindikalni čelnik koji je netragom nestao u trenutku kada je jednoga dana sredinom sedamdesetih krenuo na sastanak s nekim mafijaškim čelnicima.

S kime se sastaju hrvatski sindikalisti?

Misao dana:
The society which scorns excellence in plumbing because plumbing is a humble activity, and tolerates shoddiness in philosophy because philosophy is an exalted activity, will have neither good plumbing nor good philosophy. Neither its pipes nor its theories will hold water.

9 Replies to “Proleteri svih zemalja (odite na grah)…”

  1. Iako su ti klasni neprijatelji, sindikati imaju svoj smisao. Oni su interesno/lobisticki predstavnici radnika. Nasi sindikati su jadni i zbog tog jada i nemocni. Cak mislim da su mi, mozda zato sto su jadni i slabi i nemocni, sindikalisti najmanje odvratni. I ti si se trebao potruditi i naci nesto da ih ocrnis. Da si krenuo po istaknutim poslodavcima (predstavnicima druge strane) ili politicarima (predstavnicima trece strane), posao bi ti bio laksi. Nepostojanje kvalitetnih i jakih sindikalnih predstavnika otezava komunikaciju i u konacnici je i veliki nedostatak i za business.

  2. Sindikati su po svojoj definiciji protivnici slobodnog trzista rada, a ono je jedino od cega zaposleni mogu imati koristi. Ako ti je neki poslodavac los, mozes otici i naci drugoga — sindikati to sprecavaju i onemogucavaju.

  3. Nazalost, u Hr su sindikati leglo kriminalaca. Na podrucju Splita djeluje jedna od, po mojoj procijeni, najopasnijih podruznica sindikalne cosa nostre. Jedina sretna stvar je sto ga se moze relativno jeftino kupiti, npr. ako imas utjecaj zaposlis mu rodjaka u nekoj (drzavnoj) firmi i on suti ko riba. S druge strane poznam slucaj u kojem je isti nahuskao radnike na upravu, prijetio pred. uprave da ce mu doci pred kucu i oduzeti osobnu imovinu (unistiti automobil koji je btw. 5x jeftiniji od automobila kojeg vozi sindikalist), ako ne napusti mjesto pred. uprave njegovom “igracu”. Za vrijeme starog pr. uprave su radnici dobijali place, male, ali jesu, pa su usprkos tome sindikati svakodnevno prosvjedovali i huskali radnike da unistavaju opremu i gotove proizvode (sto su ove budale i cinile), da bi nakon odlaska nepozeljnog pred. uprave dosao drugi i u potpunosti prekinuo proizvodnju, prodao strojeve, a nekretnine prepustio vjerovnicima, tako i kad firma ode u stecaj radnici nece dobiti nista. Naravno, sindikalist suti.

  4. S obzirom da se više nego manje slažem sa tezama koje si postavio u ovom postu, samo ću kratko pitanje, – što onda?
    U Hrvatskoj općenito iznimno mnogo ljudi kuži gdje leže problemi, u odnosu na npr. zapadne zemlje, gdje se ljudi manje zamaraju analizama, ali unatoč tome, jako je malo konstruktivnih ideja.

    Dakle, što se može učiniti po pitanju sindikalista? Napraviti imovinske kartice sindikalista na internetu, npr. :)

  5. winston, to bi ukratko značilo da bih ja kao poslodavac trebao stimulirati razvoj sindikata tj. sindikalnih vođa (ok, čak sam i sklon složiti se s idejom), no da li je posao poslodavaca da kreiraju sindikalne čelnike ili to radnici moraju odraditi sami? kada bi imali kvalitetnije čelnike vjerojatno bi se puno toga moglo lakše i brže dogovoriti, da ne kažem da bi potencijalno oni mogli koju inicijativu pružiti, no u postojećim okolnostima ne vidim radničkog interesa da učine bilo što na tu temu ako ništa drugo onda zato jer ne znaju koje sve mogućnosti postoje odnosno što bi nekakva druga sindikalna borba donijala; to je situacija slična onome u vladi jer također nemamo referentni okvir kako bi birači znali što propuštaju, a mislim da je u manjoj mjeri to prisutno u gospodarstvu jer se poslodavci međusobno natječu i ima i dobrih i loših primjera…

  6. Ako ste slušali danas 101 oko 17 sati, onda znate da sindikalci optužuju radništvo i svoje članstvo, koje je eto pasivno, neće (stoka) na ulicu (Maksimir) nego prvomajski kišni dan provodi u toplini svoga doma…
    Muka mi je bila pa sam uključio CD.
    Osobno mislim da je 50-o godišnji nedostatak sindikalne borbe (nemojmo se zavaravati, činjenica je da na području SFRJ SSJ (SSSH) nisu bili pravi sindikati), u ovoj zemlji ubio svaku želju radništva za takvim oblikom djelovanja.
    100 tinjak tisuća ljudi, na sreću, mogu na ulice izvući samo Janica i Ivanišević … i na nesreću Split, Čondić, Sanader koji nije bio tamo, a ako je i bio nije rekao što je rekao… itd.

  7. Bas sam htjela napisati kako Hrvatska (kao i cijela bivsa Yu) nema tradiciju sindikata kao zapad (ovim se nadovezujem na prethodni komentar).

    Ali pitam se, ako bi u vodstvu i bili sposobni ljudi da li bi im zaista uspjelo u toj dzungli od zakona raditi kako treba? Jer ovo je zaista pravo vrijeme za muljatore.

    A opet, sjecam se i fijaska prije 2 godine kada je njemacki sindikat dignuo frku jer radnici u ex-istocnoj Njemackoj rade 15 min duze, od ovih na zapadu. I to bas u vrijeme kad je BMW otvarao jedan od vecih pogona kod Lepziga, umjesto, kao sto je ranije planirano, negdje na istoku. To je bila cista ucjena od strane sindikata, kojom su naudili i sebi a narocito radnicima jer ionako nisu nista postigli osim zle krvi.
    Hocu reci da je tesko, cak i na zapadu, u ovoj ekonomskoj situaciji naci prava rjesenja.
    A kamoli kod nas…

    PS. bravo za slicicu :)

  8. Prije ili kasnije moramo doći do kritične mase koja će iznjedriti ljude koji su voljni sudjelovati u konstruktivnom razgovoru i koji će prepoznati ograničenja trenutka i iskoristiti sve mogućnosti koje su u datom trenutku realne; umjesto ekipe koja uporno gradi kule u oblacima i općenito troši i rasipa energiju na stvare koje ne može promijeniti. To nije ograničeno na sindikate nego i na sve ostale javne funkcije.

  9. Čini mi se da su u nas sindikati najjači tamo gdje su radnici ionako zaštićeni, ne njihovom zaslugom (Država, velike firme), a malo je vjerojatno da će se radnici sami organizirat u malim firmama u kojima su uvjeti najgori.

Leave a Reply

Your email address will not be published.