Stalna samo mjena jest…

Literaturu o Toyotinom proizvodnom sustavu proučavam već godinama, pišem o njemu mjesecima, a od jučer je moja tvrtka krenula u dvogodišnji program kroz koji želimo postati što sličniji tom uzoru. Zaustavili smo pogon i kroz četverosatnu prezentaciju apsolutno svakome pokušali objasniti o čemu se u stvari radi, a usput smo odradili i prvi krug anonimnog mjerenja kroz koje želimo vidjeti gdje se nalazimo kako bi ubuduće mogli pratiti naš napredak. Očekivano, rezultat je zastrašujuć.

No htio sam pisati o jednom drugom fenomenu kojeg sam sve više i više svjestan. Naime jedan od alata koje TPS koristi se zove Kaizen. Japanska složenica dolazi iz kombinacija riječi “Kai” koja znači promjena, odnosno riječi “Zen” koja znači dobro. Ciljevi Kaizena uključuju eliminaciju otpada, just_in_time isporuku, optimizaciju/izravnavanje razina proizvodnje, standardiziranje radnih procedura. Malo opširnije tumačenje riječi kaizen uključuje definiciju “rastaviti na sastavne dijelove i ponovno sastaviti”. To znači da se kroz Kaizen promatra određeni proces, rastavi se na aktivnosti te se onda svaka aktivnost promatra zasebno te se pokušava unaprijediti – a sve skupa kako bi proces nakon ponovnog sastavljanja bio jednostavniji i nadasve lakši za radnike. Kaizen je nadalje kontinuirani proces, i on nema previše smisla ako se upotrijebi jednokratno – dakle samo kroz neprestani “Kaizen” on uopće dobije svoj puni smisao.

Ono što je zanimljivo u cijeloj priči o Kaizenu, no nije ograničen samo na njega, a to je otpor kojeg zaposlenici pružaju u svakom pokušaju napretka/promjene na radnome mjestu. Ljudi imaju tendenciju da se uguraju u neke obrasce ponašanja koje potom totalno pogrešno zamijene sa osjećajem za sigurnost, te svaki pokušaj promjene (bio on dobar ili loš) dočekaju kao napad na radno mjesto. Nadalje, čak i u trenucima krize, mnogi su voljni negodovati i kritizirati, dok su istovremeno nespremni na prihvaćanje promjena koje je nužno pokrenuti kako bi se iz navedene krize izišlo.

Sve to skupa me strašno podsjetilo na knjižicu koju sam davno pročitao a koja se zove “Who moved my cheese?”, to je knjižica na nekih četrdesetak stranica a koja govori o četiri miša zarobljena u labirintu u kojem je netko, iz samo njemu znanih razloga promijenio lokaciju na kojem se nalazi sir. Knjižica govori o potrazi za sirom i razlikama u stavovima svakog od miševa, pa tako neki sjede i čekaju da se sir ponovno pojavi (“jer je on tu i ranije bio”), dok neki traže sir, neki to rade brže, a neki sporije. Knjiga kroz zanimljivu analogiju tumači četiri osnovna koncepta: sir se cijelo vrijeme pomiče (promjene se događaju, htjeli vi to ili ne), budite spremni na trenutak kada se sir pomakne (očekujte promjene), selite se zajedno sa sirom (napravite promjenu), uživajte u okusu novog sira (uživajte u rezultatima promjene).

p.s. prije nekog vremena dodao sam link na desnoj strani koji se zove Mračna online knjižara, na toj stranici nalaze se linkovi na stranice Amazona gdje možete kupiti neke od knjiga koje smatram važnima; maleni dio prihoda ide meni za kupovinu novih knjiga o kojima ću uz malo sreće pisati na ovim stranicama

Misao dana:
Life is a process of becoming, a combination of states we have to go through. Where people fail is that they wish to elect a state and remain in it. This is a kind of death.

6 Replies to “Stalna samo mjena jest…”

  1. istina je da se ljudi boje promjene i da joj se odupiru, što je besmisleno, jer je jedino promjena u životu stalna. Pogotovo u poslu je to važno prihvatiti. U bivšoj firmi smo znali organizirati treninge na tu temu i baš sam primjetila da su oni koji su uvijek bili željni nečeg novog više napredovali od ostalih. Drugi su se znali zbuniti ako bi nakon pauze, netko zauzeo njihovo mjesto. a kamoli kad bi čuli da se prelazi na nov način ocjenjivanja. panika u redovima.
    Ja baš imam suprotan problem – ne drži me mjesto

  2. Ja neću o promjenama puno, slažem se da se ljudi boje promjena, i potrudit ću se pročitati ovu knjižicu o miševima.
    No, meni je zanimljiviji uvod u kojem spominješ TPS. Definitivno (bar iz onoga što sam pročitao) je sustav genijalan, dobro zamišljen, u njihovim tvrtkama proveden u praksu, ALI ono što me zanima zašto svi sada žele uvesti BAŠ taj sustav (tvoja tvrtka, ona američka bolnica….). Zašto se nitko ne trudi smisliti bolji, savršeniji, moćniji (…) sustav od ovoga. Jer, dok svi u svijetu kojima se TPS sviđa isti implementiraju, japanci i Toyota će već smisliti neki novi TPS2 s kojim će opet dominirati, biti bolji, biti ispred ostalih, i opet će svi krenuti u implementaciju novog sustava, stizanje njih i sl…

    Općenito, jesam za promjene, implementacije dobrih ideja i sl, ali još više volim kada netko dobru ideju još i unaprijedi prije implementacije i kopiranja…

  3. puno o TPSu možeš pročitati kroz seriju tekstova koju sam pisao u zadnjih nekoliko mjeseci

    zašto baš TPS? dobro pitanje; zato što je to općeprihvaćeno kao trenutno superiorna metoda proizvodnje i činjenica je da ovim potezom moja tvrtka slijedi leader-a a ne kreira novi trend, no isto tako smo mi toliko daleko od njih da je vrlo teško govoriti da smo uopće usporedivi s njima (neovisno o industriji o kojoj govoriš), mi ovdje smo još uvijek na rubu prelaska iz obrtničkih manufaktura u početno industrijalističko društvo

    puno mi još žganaca moramo pojesti…

  4. Ja sam s Filozofskog i obožavam kada netko progovori iz drugih znanosti kreativno i univerzalno. Kada se to učini sa stanovišta ekonomije me posebno oduševljava. Nemam pojma zašto.

  5. Ako to ogolimo do kosti, moze se sagledati ovako: jedna strana gura novi koncept koji ce joj donijeti korist, pokusava sto optimalnije iskoristiti drugu stranu.

    Druga strana ima osjecaj da se od nje zeli ono sto nije dogovoreno, da se trazi da da vise nego sto je dogovoreno, a ne dobiva nista zauzvrat.

    U socijalizmu se moglo pozivati na izgradnju samoupravne socijalisticke zajednice, u kojoj su radnici vlasnici svega, pa niktko ne smije prigovarati, strajkati niti ucjenjivati. U kapitalizmu, pak, svatko gleda svoju korist i zeli maksimalizirati profit, smanjiti troskove… I nije zajamceno da je ono sto odgovara jednoj strani prihvatljivo (niti korisno) drugoj strani.

    Ukratko, radnici se odupiru promjeni jer ne vide sto oni imaju od toga, sumnjaju u dobre namjere i korist. Onaj tko ima koristi od toga ce prionuti na posao. Gledajuci na radnike kao na klijenta u prodajnom odnosu, treba se potruditi prodati im novi koncept.

    Ukoliko ne prihvacaju, to nije njihov problem niti nedostatak (jer nitko ne kupuje nista od cega nema koristi), nego problem “prodavaca”, tj. managera. Bolji “prodavaci” se stavljaju u polozaj radnika, identificiraju kako ih potaknuti (placa, bonusi, priznanja, izleti ili pak Employee of the Month oglasna ploca), dok oni losiji pribjegavaju “klasicnim” metodama: ucjenama, prijetnjama, pritiscima…

Leave a Reply

Your email address will not be published.