Oslobodite snagu prosječnosti…

Razmišljajući kako već petnaestak dana nisam napisao niti jedan “ozbiljni” poslovni tekst, tražeći temu a istovremeno se suzdržavajući da napišem nešto o trenutnom stanju u Tvornici duhana Zagreb (osim da im napišem Pozdrav iz Rovinja) tema je nekako ispala sama od sebe tijekom popodnevnog treninga kojeg sam imao u uredu (nikakav sport nije u igri nego trening za upotrebu jedne nove aplikacije), a ilustrira besmislenost hrvatskog poreznog sustava i njegovu povremenu kontradiktornost u odnosu na međunarodne računovodstvene standarde.

Naime, tijekom popodnevnog zadatka naletili smo na problem izračuna troška zalihe. Kada tvrtka kupi neki artikl taj artikl se stavlja na zalihu (skladište) i osim činjenice da se na skladištu nalazi x artikala moramo zabilježiti i njihov trošak. Međunarodni računovodstveni standardi ili skraćeno MRS (koje se i hrvatska obvezala poštivati) počivaju na načelu da rezultati poslovanja moraju iskazivati fair vrijednosti. Ovo je naravno vrlo široka definicija i teško je na jednostavan način odrediti što bi fair vrijednost bila, no upravo zato postoje MRSovi koji definiraju za svako područje poslovanja što to točno je. Po hrvatskom zakonu (onako napamet, bez provjere, to bi morao biti ili zakon o porezu na dobit ili pravilnik o porezu na dobit) definirano je kako se kao metoda izračuna troška zalihe koristi prosječna metoda. Zakonskim “cementiranjem” metode izračuna troška vrlo često se onemogućava fair izračun troška zalihe, a kroz takvu odluku proizlazi i cijeli niz besmislenih situacija koje ću pokušati ilustrirati.

Kako bi dramaturgiju doveli do krajnjih granica, pretpostavimo da kupujemo jedan artikl u dva primjerka. Prvi primjerak smo kupili na veliko (u primjerice nekoj posebnoj ponudi na sajmu, platili avansom) i njega smo platili 1kn, a drugi primjerak smo kupili u nekom nepovoljnom trenutku, s velikom odgodom i platili ga 100kn. Slijedeći slovo zakona, prosječna cijena naše zalihe je (100+1)/2=50,5kn, i to se zasada čini OK. No, ako prodamo ovaj prvi komad po cijeni od recimo 30kn (što je sjajno, jer smo isti taj artikl kupili po cijeni od 1kn, te smo time ostvarili maržu od skoro pa svemirskih 3000%), po metodi prosječne cijene umjesto da skinemo sa zalihe nabavnu vrijednost prvog primjerka a to je bilo, podsjetimo se 1kn, mi smo obavezno skinuti prosječnu cijenu artikla, a to je 50,5kn. I što je najzabavnije, na ovoj transakciji smo obavezni knjižiti 20,5kn gubitka unatoč tome što smo objektivno zaradili 29kn! Kada prodamo ovaj drugi primjerak, a njega prodamo po recimo 110kn (jer znamo da je to bila narudžba jednog primjerka, neka vikend akcija ili bilo koji drugi razlog koji može opravdati ovako suludu kupovinu) tada ćemo na tom artiklu knjižiti dobit od 59,5kn iako je stvarna razlika u cijeni (famozni RUC) bila svega 10kn.

Na kraju balade, ne samo da ćete imati totalno pogrešne statistike, jer će prvi kupac na kojem ste žestoko zaradili iskazivati gubitak po transakciji, dok će drugi pokazivati razmjerno visoku dobit iako je ona objektivno 6x manja; nego vas i poreznik u nadzoru može teretiti radi toga što ste prodali proizvod ispod razine troška (koja je, podsjetimo se, izračunata prosječnom metodom). Ako se osjećate zbunjenim ili vam nije jasno kako se to dogodilo – to je sve u redu, sve je po slovu zakona.

Alternativne metode (one koje nisu dozvoljene) su dobro poznati FIFO i LIFO (gdje se vrijednost zalihe iskazuje kao prosječna vrijednost, ali se prilikom prodaje od vrijednosti zalihe oduzima trošak prve nabave u FIFO metodi, odnosno zadnje u LIFO metodi – pa to vrijednosno ispadne fair vrijednost). Treća metoda je specifično, gdje se praktički svaki artikl prati zasebno.
Problem odabira metode izračuna troška zalihe je vrlo važan jer ovisi o okolini u kojoj poslujete. Prosječna metoda koja je kod nas zakonom propisana je dobra metoda na stabilnim tržištima gdje postoje male oscilacije u vrijednost robei; no ako poslujete na tržištu koje je podložno inflaciji (što mi na svu sreću nismo) ili poslujete s artiklima kojima se rapidno mijenja tržišna vrijednost (dakle zamislite da trgujete naftnim derivatima i u ponedjeljak INA odluči povisiti ili sniziti cijene, a vaš tank je pun goriva), ili vam je zaliha osjetljiva na tečajne razlike (primjerice imate milijune kuna zaliha računalne opreme koju ste kupili u dolarima a istovremeno Al Qaida zvekne avionom u neki neboder) tada imate ozbiljnih problema, jer ne samo da gubite neizmjerno vrijednu analitiku po kupcima (tko je profitabilni kupac a tko nije) nego se izlažete nepotrebnom i u principu forsiranom poreznom prekršaju (u praksi se ovo ne događa, no već vidim nekog nadobudnog poreznika kojem bi u sumraku razmišljanja to moglo pasti na pamet), a da ne kažem kako vam je vrijednost zalihe na skladištu nerealno iskazana što u krajnjoj liniji direktno utječe na financijske rezultate – a sve samo zato jer je neki genije odlučio da je prosječna metoda baš super.

Misao dana:
Watch, listen, and learn. You can’t know it all yourself.. anyone who thinks they do is destined for mediocrity.

16 Replies to “Oslobodite snagu prosječnosti…”

  1. Genije zamišlja situaciju gdje nema akcije, preprodaje zaliha drugima i sličnog. Ja sve zalihe iskoristim. Bacam samo uništeno. Iskreno, na taj način zarađujem. Kad se vrati iz prvog kruga prodaje šaljem ga dalje. Nekad dođe direktni kupac i kaže uzet ću 100 ovih, 200 ovih i onda dogovaramo cijenu. Nekad pakiram po dva u komplet po cijeni od 14 kuna ili 10 kuna. Nekad tri za 15 kuna. Odlučim zadnji čas ovisno o sezoni, konkurenciji. Nekad idu odmah u komplet nekad prvo čekam izvoz. Za izvoz opet pitanje cijene. Ponekad, ako su se u prvom krugu super prodali čekaju na skladištu i po dvije godine. Kao zaliha. Kolika je njihova prosječna vrijednost? Genije, baš.

  2. Prošla su vremena kad sam radio knjigovodstvene programe (još u prošlom tisućljeću), ali onda su korisnici za koje sam radio uglavnom rabili FIFO metodu. Ti kažeš da ona nije dozvoljena? To je nešto novo ili je već dugo tako pa su svi oni tradili protuzakonito?

  3. Stari kod nas je sve zbrda zdola, zato nam je i takvo stanje u državi. To je zato što zakone i ostale stvari pišu ljudi koji nikada to nisu vidjeli a i oni koji jesu bit će ne znaju svoj posao. I mi bi u EU. Pozdrav.

  4. ja pojma nemam kada je prosječna metoda definirana, no to je vjerojatno bilo donošenjem zakona o porezu na dobit odnosno pravilnika; treba to malo pročitati…

    ja iskreno mislim kako je za nekog poreznog nadzornika praktički nemoguće pratiti što se događa sa zalihama; zamisli situaciju u nekom supermarketu u kojem imaš desetke tisuća artikala na brdo lokacija? ja znam da kod sebe kada potjeram ažuriranje troška zalihe (dakle batch za izračun prosječne cijene) da mi baza generira oko 50-100.000 recorda

    u svakom slučaju, to je jedan sasvim nepotrebni propis iako razumijem razloge zašto je donesen – zato što se manipuliranjem metode izračuna vrijednosti zalihe može utjecati na rezultate poslovanja a to se htjelo izbjeći (ima još brdo takvih propisa koji samo to imaju na cilju)

    no, takvi manevri su kratkoročne prirode i prije ili kasnije će doći na naplatu, dok istovremeno pozitivno utječu na cash flow tvrtke – porez na dobit je minorni prihod proračuna (i to ne samo našeg) i nema se smisla previše time zamarati jer će tržište to regulirati samo

  5. Wow, wow, wow – jos uvijek ne kuzim kako metoda obracuna utjece na rezultate? U svakom si slucaju potrosio 101 zaradio 140 – ukupni rezultat ti je uvijek 39 i na to placas porez …

    Mozda bi ga uspio malo odgoditi, ali to je u stabilnim uvjetima nevazno …

    Znas sto – bilo bi korisno da provjeris malo detaljnije zakone. I meni se cini da metoda knjizenja zaliha nije bila striktno propisana (kao amortizacija npr.) …

  6. pa utječe i to jako (ako imaš artikle kojima vrijednost fluktuira); naime po jednom obračunu imaš stanje 100 a po drugom 140; promjenom metode obračuna, razlika između 100 i 140 se knjiži kao dobitak ili trošak razdoblja u poslovnim knjigama i na taj način možeš utjecati na rezultat – metoda je totalno identična kao i kod amortizacije

  7. nemoj se ljutiti, ali moje mišljenje o vođenju ekonomije u hrvata je na nivou gledanja u staklenu kuglu.. no dobro, ja sam neke druge (tehničke) struke, ali sam silom prilika odslušala neke ekonomske predmete i pročitala neke “biblije” ekonomske… tako da me ništa ne čudi..

  8. Ne vidim u čemu je problem? 29+10=39; 59,5-20,5=39
    Znači rezultat je jednak i ostvarenoj dobiti.
    Iako bi svak poduzetan izvršio korekciju zaliha i oba prodao po 110.

  9. @kaza: ma sve je to točno, no što ako tu promjenu napraviš na prijelazu između računovodstvenih razdoblja (primjerice na prijelazu godine) – to je onda metoda kojom možeš utjecati na financijski rezultat tvrtke

    to ti je isto kao i pravilo za amortizaciju koje su sada postrožili do maksimuma (i daleko strože nego što to MRSovi ili GAAP dopuštaju) a samo zato kako bi natjerali firme da plaćaju veliki porez na dobit; sjeti se ove rečenice kada kroz koji tjedan sretno i veselo najave kako je dobit u 2005 narasla dramatično u odnosu na 2004 (a to neće biti rezultat sjajnog gospodarstva nego promjene pravila igre oko amortizacije)

    p.s. tražio sam u međuvremenu gdje piše da mora biti prosječno i nisam našao, budem nazvao revizora da mi kaže gdje je to točno

  10. BTW, nakon sto sam procitao o avanturama s e-PDV-om i odgvora podrske nakon 2 mjeseca, najava o elektronickim dokumentima mi se cini smijesnom:

  11. Pa kako rekoh, u stabilnim uvjetima bi takvo sto trebalo biti nevazno. Naime, ako si u jednom poslovnom razdoblju i prikazao gubitak (pa nisi platio ili si platio manji porez), u drugom si razdoblju morao prijaviti veci profit pa ti se nekako iskompenziralo (gledano izolirano i u visegodisnjem razdoblju, naravno.

    Hocu reci, na rok duzi od jedne godine uopce ne mora biti vazno koju si metodu koristio.

    Za nestabilne sustave se slazem – tu trebaju biti drugacija rjesenja.

    Ali zar nije takvo jedno (fleksibilno) rjesenje kod amortiziranja racunalne opreme? Ako se ne varam ona je imala, a ne znam ima li jos uvijek – bitno vecu stopu upravo jer je izuzetak od ostalih osnovnih sredstava

  12. Poštovanje,
    ptosječna cijena i je fair vrijednost. Primjer koji navodite su granični slučajevi. Bez obzira, na skladištu imate dva komada čije je UKUPNA vrijednost 101kn. Cijena po kojoj prodajete NE MORA imati nikakvu vezu niti sa 1kn niti sa 100kn. FIFO, LIFO i “Lot tracking” (treća metoda kod koje se na izlazu bira sa kojeg ulaznog lota skida količina). su isključivo LOGISTIČKE metode. Imaju smisla za lijekove, robu sa definiranim rokovima trajanja i sl., ali se svaka od njih mora primjenjivati i u praksi: kada vi programom označite da skidate BAŠ TAJ ARTIKL (po 1kn) koji je ušao BAŠ TOM PRIMKOM sa BAŠ TIM SERIJSKIM BROJEM, skladištar mora to i napraviti. Za lijekove to ima smisla jer se skida (recimo) onaj koji ima najkraći rok trajanja. Ali za (recimo) monitore je besmislen, jer bi skladištar morao pronaći onu kutiju sa dna ispod 200 drugih monitora. Ako kažete da nema veze i da uzima bilo koji po redu, onda je i FIFO besmislen.
    Vaš primjer je u praksi jako rijedak. U uređenom sustavu prodaje (sa cjenicima i sl.) u trenutku prodaje se može i mora razmišljati samo o tome da imate 2 komada koja vrijede 101kn. Zamislimo da imate dva prodavača koji nude taj artikl. Kako bi se oni trebali ponašati? Onaj koji prvi otvori taj artikl može nuditi sve cijene (od 2 kn na više). Onaj drugi na žalost ne može prodati artikl jer niko ne želi kupiti po 101kn. Dalje, na koji nači formirate prodajne cijene? Ako ih formirate kao postotak od nabavne cijene, onda to jedino može biti prosječna nabavna cijena. Ako ih formirate u devizi, periodično sinkronizirate kunske cijene i pratite da li ste i dalje u plusu, opet morate raditi sa prosječnom nabavnom cijenom.

    Evo vam još jedan zgodan primjer: izdate prvi artikl na revers. Za 2 kn. Nakon nekog vremena stranka vam vrati taj artikl. Zatim ga kupi od vas. Ako koristite FIFO vi ćete stranci izdati onaj od 100 kn i otići u minus 98kn. Jasno Vam je zašto: izdavanjem prvog artikla na revers, onaj drugi od 100kn je došao na red za isporuku. Vraćanjem reversa artikl koji ste izdali postaje zadnji. Izdavanjem otpremnice po FIFO metode se skida onaj od 100 kn.

    Ako skladište vodite FIFO ili LIFO metodama onda vam inventure postaju noćna mora: morate prebrojati koliko je artikala sa svake stavke, svake primke još preostalo na skladištu. Pod “primkama” mislim i na povrate od kupca, zaduženja skladišta, storno otpremnica itd.

    Znam da sam napisao malo duži komentar, ali mislim da je jedino prosječna nabavnba cijena “fair”.

    Na kraju krajeva, ako baš želite (što sam i imao slučaj u praksi sa bagerima) uvijek možete otvoriti novi artikl unutar iste grupe/klase (radi analiza)

    Lijep pozdrav,
    Ed

  13. thanks na sjajnom objašnjenju; u mom konkretnom slučaju mi radimo s robom koja rapidno mijenja cijenu, i prosječna cijena nam radi probleme, osobito ako se uzme u obzir da identični artikl možemo kod jednog dobavljača kupiti na tri međusobno različita načina, plus još neke posebne kombinacije – pa stoga prosječna cijena (barem meni) radi velike probleme, no činjenica je da i FIFO ima svoju problematiku (čega, eto, do ovog komentar, nisam bio svjestan)

  14. Poštovanje,
    dodao bih da bez obzira koliko puta nabavljate artikl po različitim cijenama, prava slika tog artikla u vremenu je krivulja kretanja prosječne nabavne cijene. Ukoliko se ona spušta, znači da artikl nabavljate po sve boljim i boljim uvjetima: naručujete veće količine, imate kraći krok plaćanja, cijene padaju, itd. Tada možete i prema vašim kupcima ići sa manjom cijenom [ili zadržati maržu za sebe ;-)]

    Što se tiče MRS-a, evo ih ovdje. Obratite pažnju na točku 24. koja kaže da su i FIFO i ponderirane prosječne cijene dozvoljene:
    http://www.nn.hr/clanci/sluzbeno/1993/0672.htm

    Lijep pozdrav,
    Ed

  15. mislim da trebas u glavi razgraniciti bilans uspjeha i porezni bilans, tj. racunovodstvenu politiku (u skladu sa MRS) i zakon o porezu na dobit. ne da mi se na siroko pisati o tome.

    pozdrav.

Leave a Reply

Your email address will not be published.