Categories
Business Ekonomija Politika

Esej o pretvorbi i privatizaciji…

Ovaj tekst pišem nakon što sam pronašao T-zombixov komentar na jednu od vijesti s blog.hr naslovnice, a koja se bavi diskusijom o trenutnoj radničko/vlasničkoj borbi unutar zatvorene i pravno gledano već nekoliko godina nepostojeće Tvornice Duhana Zagreb. Komentar glasi ovako:

Tako jeee!!! Želimo li zadržati status pravne države trebamo priznati sve nezakonitosti koje su do sada napravljene i praviti se kao da se nikad ništa nije desilo. I priznati jedino pravo koje vrijedi u ovoj zemlji… pravo jačega. Dakle, ili šuti ili kupi kalašnjikov. Baš se veselim budućnosti koja je nastala na kriminalu. Jedino se moram odlučiti da li da kupim AK-47 ili Uzi… hm… možda ipak samo Glock, ah ta dilema i trilema.

Odgovor na gore iskazano pitanje je nažalost jednostavan i glasi DA, trebamo!

Idemo se vratiti malo korijenima pretvorbe i privatizacije koja seže u razdoblje neposredno prije raspada Jugoslavije. Mislim da je svima bilo evidentno da je promjena političkog sustava neizbježna i kako je prelazak s državno planirane ekonomije na tržišne principe (u kojima smo djelomično djelovali) nužnost. Nadalje, nužno je bilo početi prodavati državne tvrtke jer su one ionako bile preopterećene neefikasnom i nepotrebnom količinom zaposlenih i općenito država je dobro poznata kao loš poslodavac a još poznatija kao iznimno destruktivni gospodar. Pitanje je sada kome prodati sva ta silna poduzeća? Malobrojni su se privatizirali u vrijeme Markovića kroz nešto što bi mogli vrlo labavo nazvati ESOP program. TDR koji je glavni akter gornjeg komentara jedan je od takvih slučajeva, a potom nam je stigao državotvorni HDZ koji je kroz svoj glasoviti polufeudalni koncept 200 bogatih obitelji krenuo privatizirati tvrtke. To su bila doba menađerskih kredita, pogrešnih procjena vrijednosti, zamjena udjela i još desetine drugih mehanizama od kojih mnogi vjerojatno nikada neće ugledati svjetlo dana.

I sada je pitanje dileme; da li je to bio dobar potez? Odnosno da li je drugačiji scenario bio moguć? Da li smo danas mogli plivati u medu i mlijeku? Ne znam, no vjerojatno jesmo jer uvijek ima prostora za bolje, no pitanje je da li smo si mogli u ratno doba dozvoliti petnaestogodišnji program tranzicije kao što su to napravili mnogi drugi (što bi recimo bio ispravni put). Pitanje je da li smo mogli nabaviti u ratnome okruženju dovoljno stranih investitora (na koje ću se vratiti malo kasnije) i pitanje je koja je stvarna funkcija pretvorbe i privatizacije bila? To pitam jer sam duboko uvjeren da krajnji motiv uopće nije bila pretvorba i privatizacija nego kupovina socijalnog mira.

Državi je u onome času bila potrebna ogromna količina crnoga novca koji je trebalo odnekuda uzeti (htjeli mi to priznati ili ne), i instaliranjem vlastitih poslušnika to se moglo srediti. Kao nagradu, mnogi su dobili imovinu koja im po sposobnostima ili zaslugama u stvari ne pripada; a neki su u postupku potonuli jer su se u nekome trenutku oteli gospodaru s uzice. I na kraju, kao i svagdje drugdje, bilo je lešinara koji su na marginama postupka (a ponekada i u samome centru) sakupljali mrvice.

Ja cijelom tom problemu pristupam s malo pragmatičnije strane jer mislim da su te silne tvornice, poduzeća ili što već ionako morala dobiti novoga vlasnika, i lagano je danas govoriti o multimilijunskim vrijednostima nekretnina ili o tisućama izgubljenih radnih mjesta, no većina tih tvrtki ionako nije imala neku pretjeranu tržišnu šansu. A uostalom, sve je skupa stvar konteksta. Primjerice uzmimo gore navedeni TDR koji je kako je to sada sasvim očigledno, jedna od rijetko uspješnih i zakonitih privatizacija. To je tvornica koja je bila po svim kriterijima minorna no kroz posljednjih 16-17 godina se pretvorila u pravog mamuta. Djelomično su profitirali na propustima ostalih igrača, a opet s druge strane su znali iskoristiti svoju, s vremenom stečenu, monopolsku poziciju; s druge strane imamo TDZ koji je pak krenuo s monopolske pozicije da bi se kroz nezainteresirane vlasnike (prvenstveno državu) i loš management urušio do ruba bankrota. I danas možemo diskutirati da li su gospoda iz Adris grupe u stvari lopovi i prevaranti, ili su pak to uspješni i sposobni manageri koji vrlo odgovorno upravljaju svojom imovinom kako bi umnožili svoju dobit?

Uzmimo drugi primjer, Kutle i Todorić su startali u gotovo istome trenutku s donekle sličnih pozicija; Kutle s kafićem a Todorić s cvjećarnom. Obojca su krenuli megalomanskim koracima i u kratkome roku kroz praktičnu piramidalnu shemu stekli ogromnu imovinu (ne bih rekao bogatstvo budući da je riječ i o ogromnome dugu; dakle obojca očigledno su uživala ili uživaju prilično bezbrižnim životima, no objektivno njihov imperij u oba slučaja ima samo naznaku neke buduće vrijednosti jer su i jedni i drugi sagrađeni na kuli od karata). O Kutli se puno pričalo i puno toga govorilo, no činjenica je kako do današnjeg dana, gotovo deset godina nakon sloma njegovog imperija nemamo nijedne osuđujuće presude? Tu ne govorimo samo o prijestupima političke naravi koji su bili realizirani kroz Bozanićev famozni “grijeh struktura”, nego o vrlo konkretnim optužbama koji su dobrim dijelom slični zakonima koji vrijedi i u vanjskome svijetu (zakon o računovodstvu, obveznim odnosima…). Kutle, ako malo bolje razmislite, nije pao na svojim megalomanskim projektima – nego kroz političku odluku o eutanaziji Dubrovačke banke (što nas dovodi do gornje sugestije o gospodaru i uzici). Todorić je očigledno bio malo poslušniji, no i ako pogledate ulazak EBRDa u vlasničku strukturu Agrokora – teško se mogu oteti dojmu kako je 110mil EURa u stvari sanacija Agrokora, a ne o vlasničkom udjelu (bilo bi zanimljivo pozbrajati tko je sve putovao u zadnje vrijeme do EBRDa i koga su EBRDovci posjećivali u hrvatskoj). Može biti da Todorić nije tako različit od Kutle? Možda malo sofisticiraniji?
Banke su pak koristile situaciju i kroz različite kombinacije koristile poziciju koju su u tome času imale, a to je da su imale novac; te su tako svoje plasmane pretvarale u temeljni kapital (poput TDZa) i na taj način preotele dobar dio imovine u svoje portfelje. Treba uočiti da su bankari funkcionirali s dugoročnim strategijama i dopuštali su kratkotrajne krize kako bi dugoročno svojim bankama priskrbile velike profite na kojima danas grade tržišne udjele (toliko o Splitskoj banci, 28mil eura privatizacije ili koliko je već bilo…). ZABA koja se ponovno spominje u kontekstu TDZa (a mislim da bi trebalo malo pogledati razvoj i strukturu nadzornih odbora primjerice TDRa, ZABAe, Pliva-e, Podravke kroz godine pa bi se tu pronašle zanimljive veze) jedna je od banaka koja je imala vjerojatno najčudniju privatizaciju, ne sjećam se točno okolnosti, no ostalo mi je u sjećanju kako je riječ o pravom privatizacijskom Perpetuum mobileu, daleko kompleksnijem od fenomena Kutle ili Todorića.

Imamo mi i pravih uspješnica privatizacije, poput npr. Rajića koji je s Lurom napravio pravo malo mljekarsko čudo, a saad sretno i slobodno živi u zemlji čokolade i skupocjenih satova. Da li bi o njemu drugačije razgovarali da nije bio sposoban (a sposobnost je i kada zaposliš pametnije od sebe da vode tvrtku)? Sumnjam.

Imamo i pravih lešinara s margina (primjerice Gucić), koji je svojim stečenim novcem u inozemstvu krenuo kupovati dionice od malih dioničara te se on direktno nije okoristio samom privatizacijom nego je za malene novce kupovao naizgled bezvrijedne dionice tih poduzeća kako bi iz njih ispumpao ono što se ispumpati moglo. Da li je i on uletio u kokošinjac i pritome se otrgnuo s lanca, ili je to pak bila protuusluga za neke druge pogodnosti suvišno je pitanje – no činjenica je da u toj prilici nije promijenio svoj mentalitet sitnog trgovca s Bayerstrasse te je poput šibicara radio s velikim ulozima očekujući brzu zaradu.

I da se vratimo na početnu diskusiju, tvornice su morale dobiti vlasnike i mislim da je sasvim svejedno da li su to bili domaći tajkuni, strani vlasnici ili banke – jer na kraju balade oni koji su predodređeni da nestanu su propali, a novac nije u cijelosti nestao. Strani vlasnici nisu bitno bolji od domaćih i imali smo nekoliko i takvih primjera… Prednost ovakve pretvorbe i privatizacije je taj što uvijek možemo reći kako su oni lopovi i možemo se naslađivati u povremenom krahu neke od zvijezda prošloga desetljeća. Da smo imali sve uzorno – imali bi danas brdo besmislenih mostova, saniranih brodogradilišta, tisuće novih državnih službenika i skupih crnih automobila po gornjem gradu – nema moralne zadovoljštine ili osjećaja zadovoljstva iz vladavine glupana. Prije ili kasnije moramo zaboraviti što se desilo i okrenuti se budućnosti, jer odgovora na današnje probleme u prošlosti nećemo naći.

I da, MORAMO priznati sve nezakonitosti koje su se dogodile, a na koje nismo (mogli) reagirali dok je bilo vrijeme. Pravna država, a s njom i institut zastare je jedini zdravi temelj bolje budućnosti. Ili, kako bi se reklo; Tko je jamio, jamio je?

Misao dana:
Only the man who does not need it, is fit to inherit wealth – the man who would make his own fortune no matter where he started. If an heir is equal to his money, it serves him; if not, it destroys him. But you look on and you cry that money corrupted him. Did it? Or did he corrupt his money? Do not envy a worthless heir; his wealth is not yours and you would have done no better with it. Do not think that it should have been distributed among you; loading the world with fifty parasites instead of one, would not bring back the dead virtue which was the fortune. Money is a living power that dies without its root. Money will not serve the mind that cannot match it. Is this the reason why you call it evil?

Categories
Blog

sorrow… (8:46, Pink Floyd, A Momentary Lapse of Reason, 1987)

U posljednjih nekoliko dana ne samo da pišem loše tekstove nego to radim i neredovito. Naime, puno vremena trošim na neke radne zadatke u uredu, no (objektivno) puno više vremena, osobito onoga koje je inače podređeno mračnom blogu trošim na bestseler.

Bestseler je za one koji nisu znali Blogerski online magazin koji je nastao prije nekoliko mjeseci, a čiji je cilj okupljanje blogera koji pišu kvalitetnije i ozbiljne tekstove. Poanta priče je bila u tome da je nekolicina ljudi (a koje gura Jesus Quintana) odlučilo malo se grupirati kako bi se izdigli (ili pomaknuli, kako to već zaželite opisati) s raznih lista koje se mogu viđati po domaćim blog servisima. Bestseler nije niti alternativa blog servisu (jer je uvjet da bi bili dio Bestselera da imate svoj samostalni Blog), niti je to ekskluzivno društvo čiji su članovi uklesani u kamen i koji se na ulici kada se sretnu raspoznaju po tajnom rukovanju. Bestselerovci su ekipa koja želi okupiti kvalitetnije sadržaje na jednome mjestu kako bi potencijalni čitatelj imao jednu adresu na kojoj može pronaći sadržaje koji ga zanimaju, umjesto da se snalazi na nekoliko blog servisa u dugačkim popisima fresh, almost cool i cool blogera (ili kako se to već zove na drugim blog naslovnicama). Ukratko, intencija bestselera je da okuplja relevantne blogere za relevantnu publiku.

Anyway, u posljednjih desetak dana je Bestseler napravio preobrazbu sa svoje početne izvedbe na ono što smo nazvali Bestselerom 2.0, te smo skrenuli u smjeru blogerske mreže, a nju smo pak oformili na način koji je sličan uzorima blogerskih mreža iz inozemstva. Mislim da smo time postali prva blogerska mreža u hrvata i sasvim sigurno se na našem Blogroll-u nalazi velika većina istaknutijih blogera. Bestselerovo 2.0 je ujedno i asocijacija na famozni web 2.0, što je ukratko opis koncepta u kojem se razni autori samostalno organiziraju u mreže i time daju socijalnu dimenziju internetu, i dok mnogi pišu o webu dva nula – Bestseler je jedan od rijetkih primjera weba 2.0 na hrvatskom internetu. Ako to do danas niste učinili, svakako posjetite Bestseler, prvu hrvatsku blogersku mrežu.

Imam i jedan drugi web dva nula site koji mi se u staru iskreno činio kao čudna ideja (sorry Borja), no kroz zadnjih nekoliko dana proučavanja njegovog novog projekta, web sitea dvanula.com skužio sam kako koncept očigledno funkcionira. Na dvanula možete dakle konfigurirati svoje feedove i sami kreirati svoju naslovnicu. To samo po sebi možda i nije toliko uzbudljivo jer je to servis kojeg možete pronaći i na drugim mjestima, no ono što je zabavno je to da korisnici mogu odlučiti podijeliti svoje izvore s drugim korisnicima, pa tako bilo tko može primjerice pogledati moj blogroll koji sadrži nekih 20-30 blogova koje pratim (svi do jednog strani). Ovo je jako zabavno jer možemo jedni drugima gledati u bookmarke što je mislim jako važno jer obzirom na specifičnost našeg položaja i jezika nismo u mogućnosti na isti način koristiti vanjske razvikane servise koji nude iste ili slične stvari. Naša zemljopisna lokacija, dakle naš hrvatski komadić internet nekretnine nije adekvatno zastupljen na tim mjestima i stoga je iznimno važno da postoji domaći servis koji će omogućiti traženje i kreiranje siteova. Slično poput Bestselera, i dvanula omogućava prepoznavanje relevatnih sadržaja za relevantnu publiku, pa su stoga ta dva sitea jako slična iako naizgled nemaju ništa zajedničkoga. Obzirom da znam ponešto u unutrašnjosti dvanula znam i za neke nove mogućnosti koje će uskoro krenuti i bolje vam je da kreirate account tamo odmah jer će se pitati jednog dana tko je bio zadnji u redu!

Usput rečeno, napisao sam i jedan osvrt na situaciju koja se događa u sada već zatvorenoj Tvornici Duhana Zagreb. Bacite pogled na Bestseler i neće vam biti žao, a isto tako, bacite pogled i na komentare i male gravatare koje si možete pribaviti, a isto tako pogledajte kako će se upravo ovaj tekst totalno automatski pojaviti kao komentar na tekstu kojeg sam upravo linkao. Ping i Trackback su tehnički štosevi koji omogućavaju da kroz svoj post na mome blogu komentiram neki drugi post na nekome drugome blogu, a da to čitatelji mogu vidjeti i pratiti slijed diskusije kroz više web siteova. Ping i Trackback su funkcije koje su sastavni dio web dva nula koncepta i koji omogućavaju povezivanje blogera (pa makar kroz diskusiju) i to je jedna od kritičnih funkcionalnosti koja bi hrvatsku blog kulturu mogli odvesti na sasvim novu razinu; pošaljite mail svom blog webmasteru da implementira ping i/ili trackback.

Misao dana:
Trin Tragula – for that was his name – was a dreamer, a thinker, speculative philosopher or, as his wife would have it, an idiot.

Categories
Ekonomija

Kada bi barem umjesto tople vode otkrili naftu…

Slušao sam posljednjih dana ovu cijelu priču oko cijene nafte, odnosno pratim to već neko vrijeme i cijela diskusija me neizmjerno zabavlja. Zabavlja me Sanader koji je odlučan u tome da brani cijenu goriva na 8kn – taj koncept osim što je danas demantiran na vrlo spektakularni način, je ujedno i beskrajno glup iz puno razloga i drago mi je da mi je onaj sindikalac (inače moj klasni neprijatelj) upozorio kako kamioni, vlakovi, autobusi idu na diesel a ne na super 95; i ako postoji pritisak na inflaciju ili standard građana onda on dolazi iz cijene nafte a ne benzina.

Općenito ta cijela ideja o “branjenju” cijene nafte je besmislena jer je nafta jedna od temeljnih sirovina koje pokreću našu civilizaciju, i iako je činjenica da veliki dio cijene nafte proizlazi iz mešetarnja koje se trenutno opravdvaju različitim rizicima (primjerice onim o vojnom udaru na Iran: molim da uočite kako je Iran strateški smješten između Iraka i Afghanistana što bi moglo dati skroz novi pogled na istu stvar), jednako tako je činjenica kako je peak proizvodnje nafte prošao tamo negdje sredinom-krajem devedesetih i da sada funkcioniramo na tržištu koje nudi sve manje i manje nafte, dok je potražnja sve veća i veća. Glumiti iznenađenje ili kako smo zakon ponude i potražnje otkrili tek nedavno je totalno besmislen, skoro jednako kao i vladina odluka da brani cijenu od 8kn za gorivo koje nitko ne koristi neovisno o činjenici da je 60% ukupne cijene goriva u stvari namet države na ovaj resurs.

Kina je veliki generator cijene goriva jer 40% svjetske energije se konzumira u kini, 40% svjetskih zaliha čelika ide trenutno u kinu. Kina ima godišnji rast BDPa od 10% ili više već 5-6 godina za redom u državi s preko 1.6 milijardi stanovnika, imaju financijski suficit od preko 60 milijardi USD mjesečno i s tim novcem su pokupovali praktički cijelu industrijsku bazu amerike i gotovo cijeli američki vanjski dug. Kinezi su postali pedeset i treća američka država bez da je i njih i amerikance netko pitao.

Pitanje je koga treba bombardirati prve; Irance ili Šangaj ili Peking? (samo da razjasnim, ja sam protiv bombardiranja bilo koga, a osobito kineza koji su puno toga dali civilizaciji)

Počnite se navikavati na visoke cijene goriva, jer kada bi Sanader doista i krenuo braniti cijenu goriva, njegov doseg je vrlo ograničene prirode i jedini način koji ja vidim je da npr. sa naših 450.000+ branitelja napadnemo i okupiramo Irak. Ameri se ne bi bunili previše, a možemo ih zaskočiti iz zasjede jer ona naša satnija ili vod može im doći s leđa (iz afghanistana) i napasti ih s leđa odakle nas ne očekuju. No mislim da to nije realni scenario.

Misao dana:
How can we dance when our earth is turning
How do we sleep while our beds are burning

The time has come to say fairs fair
to pay the rent, now to pay our share