idiot prayer… (4:21, Nick Cave & The Bad Seeds, The Boatman’s Call, 1997)

Obećao sam sam sebi da nakon javne objave neću više cross-postati iste stvari na oba bloga, no večeras me iziritirao jedan komentar na mom starom blogu i onda sam krenuo pisati komentar koji se pretvorio u jedan ogromni post. Obzirom da sam sutra ionako na putu i teško da ću moći blogirati, post sa starog bloga prenosim u cijelosti jer mislim da je dobar; vrlo agresivan i vjerojatno u elementima može biti i uvredljiv, no on je rezultat mojih dosadašnjih životnih iskustava, može biti da su vaša drugačija i da ćete vi to drukčije shvatiti, no za mene je ovo pogled na konkretnu tematiku;
Obzirom da sam krenuo pisati komentar koji me je daleko odveo, prebacujem se na post koji je u cijelosti posvećen djevojci/ženi koja je napisala ovaj komentar na moj prethodni post.

Update: za razumijevanje posta, nužno je pročitati moj prethodni post i komentar kojeg quotam u cijelosti:

Sorry, ja bih prokomentirala onaj post od jucher….kuzim shto govoirish o kolichini drz.sluzbenika, ali mene bash briga za to, znash li zashto? Zato shto sam zavrshila fakultet i vec 4 godine ne mogu naci posao, jer nemam novaca podmititi nikoga, rad za privatnika ravan je robovlasnichkom….ako nemash srece pa ne mozesh postati ni rob, onda si nezaposlen…pa..opet navodim, briga me shto ce drzava dobti josh 4 000 na ledjima, meni poso treba, makar i onaj za 3 000 u drz upravi, jer zelim izmedju ostalog biti prijavljena dok radim….tako da….ne ubijaj one koji nemaju posao takvim izjavama…nije lako biti bez posla 4 godine i protratit mladost na slanje molbi u nebo… (heh,…. 09.03.2006. 16:34)

Post nije usmjeren protiv nikoga osobito, uključivo i osobito osobu koja je inkriminirani komentar napisala (a koju ću kao primjer spominjati u drugome licu), nego komentar koristim kao personifikaciju svega onoga o ćemu ću sada pisati. Dakle no hard feelings.
Post je prepun raznih generalizacija, jednako ako ne i malo više nego komentar zbog kojeg sam ovaj post i napisao.

Pa da krenemo redom;

a) novi državni službenici: mene brine novih 3.000 ljudi na državnim plećima jer u stvari to nisu državna pleća nego pleća onih koji državni proračun pune, a to su doslovce svi oni koji nisu korisnici državnog proračuna (dakle privatni sektor), a ako to protjeram kroz još koju liniju razlaganja doći ću prije ili kasnije do tvrtke u kojoj radim i koja praktički 40ak postotaka svog novca koji prođe preko računa uplati na razne pozicije u državnom proračunu (dakle za one koji sporije računaju na 6 kuna koji idu za investicije, razvoj, sirovine, troškove i koješta drugoga još 4kn idu u proračun). Ta ista država za mene nikada ništa nije napravila, doslovce, sve što ja vidim kao manifestaciju tog megalomanskog državnog aparata je gomila nekompetentnih, nemotiviranih i općenito inferiornih osoba (uz časne izuzetke) koji koriste svaku moguću priliku kako bi svoje vlastite frustracije izliječili nad onima nad kojima imaju kakvu-takvu vlast, dakle svejedno je da li radiš na nekom državnom šalteru, ispisuješ neka rješenja ili se na neki drugi način izvlačiš iz posla koji radiš ili bi ga barem trebao raditi u okviru zdravoga razuma i logike ako već zakoni koji postoje nisu takvi.

b) pitanje školovanja i/ili fakulteta: kao što sam to davno napisao, poslodavca zanimaju tri elementa prilikom zapošljavanja nove osobe a to su znanja, vještine i odgovornost; to su jedina tri kriterija i fakultet (barem po meni i iskustvu kojeg imam) ne garantira niti jedno od tog troje osim da imaš potvrdu da si se u stanju školovati 16+ godina u komadu (na trošak, pogodi koga? ako ne znaš vidi točku A, sve drugo su gluposti. Kada na oglasu piše da se traži osoba s fakultetom onda je to vjerojatno zato da se iz selekcije maknu ljudi koji posao ne mogu obavljati, no to nikada ne znači da će fakultet imalo pomoći u dobijanju posla. U mom slučaju, posao će uvijek dobiti osoba koja je najkompetentnija (znanjem ili vještinom), koja je najviše motivirana (želi učiti i napredovati) i za koju imamo pozitivni gut_feeling da će opravdati povjerenje (uzvračajući svojom odgovornošću) koje smo povjerili zaposlivši je.

c) robovlasnici; nijedna uspješna firma na ovoj planeti nije uspjela zato što je svoje zaposlene ugnjetavala, može se dogoditi da u nekom kraćem vremenskom roku uspije izrabljivati svoje zaposlene kako bi iskamčili kratkoročnu imovinsku/financijsku korist, no na dugi rok nijedna takva tvrtka neće preživjeti jer je očigledno gramzivost takvog poslodavca veća od snage koja je potrebna za preživljavanjem. Tvrtke u kojima su ljudi ugnjetavani, maltretirani i na sve druge načine zlostavljani ne može računati na motiviranost, inovativnost i svježe ideje koje su nužne da tvrtka napreduje. Taj proces može trajati pet godina, možda deset ili više, ali taj dan će sa sigurnošću doći.

c1) ali privatni poslodavac me neće adekvatno platiti: kada zaposlena osoba krene nekome pričati o svome životu rijetko kada govori o poslu, a to je zato što si u nekome trenutku u životu odlučio/la dio tog života prodati svome poslodavcu u zamjenu za materijalnu/financijsku naknadu, pa stoga svojim životom smatraš ono što se događa izvan tih radnih sati koje prodaješ kako bi nakon radnog vremena mogla svojim novcem kupovati nečiji tuđi rad. Kao što ti možda kupuješ mlijeko na polici u samoposluzi, tako možda i ja kupujem radne sate zaposlenika. Danas sam možda kupio dukatovo mlijeko, no već sutra će to vjerojatno biti vindijin jogurt. Its a hard life, danas si tu a sutra te nema jer te zamijenio netko drugi po nižoj cijeni ili lijepšem pakiranju.

d) svaki privatni poslodavac = robovlasnik; tek to je jedna besmislena generalizacija, svaka osoba koja uopće razmišlja u tim terminima po mojem mišljenju ima ozbiljnih problema i mora potražiti profesionalnu pomoć. Svaka ideja da je život u državnoj službi imalo bolji od života u privatnom sektoru je besmislen; razlika je samo u tome što je u državnoj službi koncentracija frustriranih, kronično nesposobnih i nekompetentnih ljudi daleko veća od prosjeka, no kao up_side plaća (valjda) dolazi na vrijeme, a ima se i prilike kroz u kojem postu niže opisane metode mita i korupcije ubosti štogod sa strane (jest da je ilegalno, ali to mazohističko varanje samog sebe barem daje malo energije u te bezlične živote, a osim toga je i tax_free, što je posebni thrill sam po sebi).

e) osoba koja smatra privatne poslodavce robovlasnicima: to su po mom iskustvu isti oni koji ne prihvaćaju posao koji je plaćen manje od onoga što su oni nakon 16+ godina školovanja imali na pameti zaraditi, isti oni kojima je problem dolaziti na posao ako na putu do njega promijene više od dva prijevozna sredstva, isti oni kojima je ostanak preko radnog vremena gnjavaža i subote koje se uzimaju od godišnjeg teror. Za tvoju informaciju prosječni talijan na svoj posao putuje do 60km u jednom smjeru, imam kolegu u americi koji svaki dan na putu na posao i s posla provede do tri sata no kaže “hey, but at least I got a job”, imam prijateljicu u nizozemskoj koja svaki dan na posao putuje 120km.

e1) ali oni imaju daleko veće plaće, za xxx novaca bih i ja putovala tri sata na posao; također gluposti, taksista u Rimu ima plaću koju krvavo zaradi i koja nije veća od 500-600EUR netto, teta u IKEAi u Grazu na blagajni zarađuje oko 1.000EURa i to nije novac koji je daleko veći od novca kojeg zarađuješ ovdje; njihovi troškovi stanovanja su daleko veći od našeg i osim što je tamo trava zelenija i više vozača staje na pješačkim prijelazima život u npr. austriji je jednako grub, dapače i grublji nego što je to kod nas, svaka ideja o tome da se tamo preko granice zarađuje lakše nego kod nas mogu biti samo posljedica razmišljanja onoga tko nije vidio kako se u inozemstvu radi. Vjeruj mi na riječ, a ako ne pitaj nekoga tko zna, mi smo ovdje još uvijek u vrlo nesređenim odnosima, na zapadu ljudi imaju kapitalizam već par stotina godina i emocije tamo u poslu jednostavno ne postoje, a nakon tri stotine godina tržišne ekonomije svaki eurocent se u ruci prevrne pedeset puta prije nego što ga nekome daš dalje u ruke.

f) ali nisam se ja bezveze školovala da bi radila kao xxxx; opet gluposti, ako znaš tko si i što si i ako imaš kakav takav normalan cilj u svojem životu onda ti neće biti teško prodavati bureke, prati stubište, cijepati drva, čistiti tavane ili raditi bilo koji drugi posao koji donosi novčanu naknadu. Da bi zaradio novac moraš prvo naučiti cijeniti sebe, ključna riječ je cijeniti, dakle moraš svoje sposobnosti znati prodati na tržištu rada, ako to ne možeš napraviti sa svojim fakultetskim obrazovanjem, onda gledaš što možeš prodati. Poznajem sveučilišne profesore koji postavljaju električne instalacije, liječnike koji proizvode nakit kao i ljude s osnovnom školom koji su privredili i krvavo zaradili velike novce. Fakultet nije garancija da ćeš zaraditi (ne puno ili srednje nego da ćeš zaraditi uopće, jer ne zarađuje tvoj fakultet nego ti sama). Najveću pljusku koji sam sebi možeš napraviti je da misliš da vrijediš više nego što je tvoja okolina spremna platiti (prva slijedeća greška je druga krajnost). Ako imaš 4 besposlene godine iza sebe, predlažem da odvojiš još koji dan i pročitaš Marxovu kritiku političke ekonomije i probaš shvatiti što je on govorio o radnicima i radu, a on pak slovi kao bio osoba koja je štitila i zalagala se za radnike.

g) ali doista ja sam išao/la na xxxx fakultet zato jer ja to volim i želim raditi; jedini odgovor koji mogu dati na to je “get a life”, ja sam htio biti austronaut pa eto što se desilo, pišem ljutite postove usred zagreba, kao što se to može naslutiti iz mog primjera, ne postanu svi austronauti kada narastu! Krenuo si u određenu školu iz ovog ili onog razloga, upisao fakultet, završio i ne možeš pronaći posao – pa što onda? Vidi točke B, E, E1 i F koje opisuju kako postupiti u toj situaciji.

h) ali mene nitko neće zaposliti: nije istina, u to jednostavno ne vjerujem, posla uvijek ima, od hostese na velesajmu, preko konobara na moru, putem raznosača pošte za city express, pranja stakala na benzinskoj… osoba koja je motivirana naći će si posla tamo gdje ga i nema, osoba koja je motivirana i zna cijeniti sebe i svoje mogućnosti zaposliti će se na nižoj poziciji na poslu kojeg smatra i degradirajućim samo kako bi došla u priliku dokazati se i napredovati. Osoba koja ne može pronaći posao nači će načina da se dodatno školuje ili stekne vještine da moće obavljati neki drugi posao. Za to nisu potrebni novci, možeš se švercati 6 mjeseci na ekonomiji i slušati predavanja besplatno, možeš hodati po velesajmu i ispitivati ljude o centralnom grijanju, možeš otići u firmu xy gdje će ti netko objasniti kako se spajaju žice, možeš google-ati do mile volje i na ovome internetu možeš naučiti čuda, uključivo i to kako naći posao. Da ja šest mjeseci sjedim samo za računalom i googlam okolo postao bih stručnjak u nekome području samo tako, da ne kažem da bih napisao najbolji blog na svijetu i kroz adsense zaradio para ko blata i potom prodao blog za još veće brdo.

i) ali ja imam tešku situaciju, moji roditelji nisu imali…: svoje prilike čovjek stvara sam, nitko te neće zaposliti zbog situacije u obitelji ili zatp što tvoji roditelji jesu ili nisu nešto napravili. Kvalitetna osoba s vizijom i ciljem što želi postati može pronaći posao bilo gdje i bilo kada. Ako te izbace kroz vrata vrati se kroz prozor, ako te izbace 101 puta van onda si valjda naučila 101 način kako se ne ponašati na intervjuu za posao, ako te 101 puta niti ne pozovu na razgovor, odgooglaj malo i napiši taj CV kako spada, ako si do današnjeg dana živjela 8+16+4 godine onda to valjda traži više od jednog lista papira?

Anyway, da ovaj tužni post privedem kraju – po stavu kojeg iščitavam iz komentara proričem ti da ćeš se prije ili kasnije zaposliti u državnoj upravi koja je očigledni krajnji cilj velike količine nezaposlenih. Naći ćeš se sa 30+ godina kako i dalje živiš kod roditelja i kako svako jutro odlaziš u zadimljene urede opremljene TVIN Nova Gradiška namještajem dizajniranim u doba kada je socrealizam bio na vrhuncu i što imaju one male metalne naljepnicom inventurnog broja. Spajati ćeš blagdane na načine koji vrijeme čine toliko relativnim da niti Einstainove formule ih ne mogu provariti, a u doba Božića svi ćete u uredu umjesto posla jesti pržene lignje iz aluminijske folije s tartarom u onim malim plastičnim čašicama iz automata. Povremeno će država platiti neko školovanje u Crikvenici što je u stvari samo sindikalni izlet, ili će pasti koji štrajk u kojem ćete protestirati nad svojim tužnim i patetičnim sudbinama. Eventualno ćeš napredovati do voditelja neke besmislene i nikome potrebne radne jedinice za proizvodnju apsolutno nepotrebnih papira i onda će cijeli tvoj kat jednoga dana zamijeniti neki SQL ili web server, ili će naletiti prije ili kasnije neki političar koji razmišlja poput mene a koji će otpustiti sve u državnoj upravi čije početno slovo prezimena počinje slovima od A do H (plus svi samoglasnici; njih svih sedam koliko ih u hrvatskom jeziku ima).

Ukratko; ti si ostala bez posla prije nego što si ga i dobila.

Sad but true, rekla bi Metallica.

Iskreno se nadam da će te ovaj post toliko izživcirati i izbaciti iz takta da ćeš već sutra, iz čistog protesta izići iz kuće i pronaći si posao.

Misao dana:
Mama always said life was like a box of chocolates. You never know what you’re gonna get.

29 Replies to “idiot prayer… (4:21, Nick Cave & The Bad Seeds, The Boatman’s Call, 1997)”

  1. Odlican post, pogotovo mi se svidja dio “znanja, vještine i odgovornost”, jer to vani fakat je tako. S tim kaj je redosljed malo drukciji, odgovornost ide nakon znanja, ali to je sada nevazno sitnicarenje.
    Razlike u placi ljudi u inozemstvu sa fakultetom i bez fakulteta nisu velike, a kada netko zaista hoce posao, misao vodilja je: svaki posao, dok god je legalan.

  2. Odlično napisano. Neki koji nisu imali doticaja s državnim i javnim djelatnicima misle da se preuveličava njihov polagani, spori rad, ali vlastito iskustvo mi govori da su sve te anegdote istinite ili je istina još gora. Npr. u jednom gradu su službenice trebale ići na obuku za rad na računalima. Obuku je platio grad i održavala se za vrijeme radnog vremena. To je izazvalo revolt službenica koje su odmah počele kokodakati i prijetiti s otkazima koje bi dale nikada, pa ni tada. Valjda su to shvatile kao uvredu, one su već davno naučile sve što su znale. Drugi fenomen i institucija zove se tržnica. Ma kako bio važan posao koji se treba obaviti (npr. informatičar je spojen preko Interneta i treba sradnju službenice da bi obradio neke podatke) ona mora prekinuti posao zbog odlaska na tržnicu. Nakon dolaska s tržnice obično slijedi pauza…o jutarnjoj kavi koja traje do pauze da i ne govorim…

  3. Dodatak…ne podnosim ljude koji podcjenjuju bilo čiji posao. Svaki posao je vrijedan. Meni u životu nije bilo ispod časti da radim bilo kakav posao, samo ako je bio pošteno plaćen. Istina ja sada ‘samo tipkam’, ali upoznao sam se s lepezom različitih poslova: posluživanje zidara, izrada drvenog krova, čuvar, tapetar i zamjena zavjesa po hotelima, stolarski poslovi, traktorist i održavanje zelenih površina, zamjena azbestnih rebara za hlađenje plastičnim rebrima u tornjevima za hlađenje vode u nuklearnoj elektrani Krško…

  4. Način raspodjele poslova i pozicija u Hrvatskoj:
    Mirko je u stranci HZY započeo karijeru noseći kave. Kroz deset godina pokazao se kao pouzdan (jamac predsjedniku stranke), dosljedan (ne misli, samo sluša) i vrijedan (kud predsjednik okom, tud on skokom) kadar. Stranka HZY osvojila je na nacionalnim izborima većinu glasova. Došlo je vrijeme da Mirko naplati deset godina vijernosti. Mirko postaje ministar financija jer je radio u računovodstvu državne firme i zato jer je manje pametan, lukav i sposoban od svojeg predsjednika, sada premijera. Mirko zapošljava Ivu na mjestu državnog tajnika jer je manje pametan, lukav i sposoban. Ivo zapošljava Danicu na mjestu ravnateljice porezne uprave jer je manje pametna, lukava i sposobna od njega. Danica zapošljava Katicu na mjestu ravnateljice županijskog ureda porezne uprave jer je manje pametna, lukava i sposobana od nje. Itd.

  5. Potpisujem! Ovo ti je najbolji post vec dugo vremena. Onakav nacin razmisljanja moze proci kod neke drzavne sluzbenice koja ima 30 godina staza jos u socijalizmu, ali ne i kod nekoga u svojim 20-tim.

  6. Jedan konzultant s kojim sam radio mi je rekao da po njemačkim istraživanjima, jedan državni zaposlenik “košta” deset mjesta u privatnom sektoru.

    I sam radim s lokalnom, regionalnom i državnom upravom/samopuravom i mislim da da bi ih trebalo 70% otpustiti (a možda i više).

    Pozdrav

  7. This little box will be your home for sixty hours a week.
    It comes with an obsolete computer and a binder about safety hazards. Your challenge is to look busy until someone gives you a meaningful assignment.
    –Dilbert o birokraciji

    vuk, širok spektar poslova, i ja sam svašta radio…

  8. Fakultet ne jamči da netko zna posao, ali žalosno je što ja sa SSS na tržištu rada ne vrijedim ništa u Hrvatskoj, jer svaki oglas za posao započinje sa – VŠS ili VSS. E a najbolji je komentar moje tete kad sam na pitanje o poslu rekla da radim kod privatnika na što je ona odgovorila: A da…čekaš posao u državnoj firmi??!! ha ha ha
    Ljudi moji dobro došli u kapitalizam. Kapitalizam nije humanizam – nemojmo brkati te stvari. Kao što postoji tržište novca, tržište banana i sl. postoji i tržište rada. Prilagodite se !!!

  9. Super post, trebalo bi ga isprintat, iskopirat i polijepiti po svim oglasnim plocama u nasim fakultetima.

    Osobno znam najmanje 20 ljudi sa stavom i misljenjem poput ove djevojke, no znam da jos uvijek tih istih 20 ljudi trosi energiju i svoje vrijeme na zvakanje tih istih tema i jos se nisu udostojili pustiti maminu suknju….sad indeed.

    – Oh, isla sam na faks pa sam super sva inteligentna i hocu placu od 10 k kuna i sluzbeni auto i mobach i sve odma sada odma! Yeah right …

    Ja osobno nisam isao na faks, smatrao sam ga gubljenjem vremena (i sad mi je malo zao jer mi nedostaje nekog opceg znanja.) i u vrijeme dok su moji vrsnjaci isli na faks, ja sam vec tada imao placu vecu od starog i stare zajedno. No, ja sam spavao sa putovnicom u djepu i imao dva seta pribora za higijenu te torbu spakovanu u kutu sobe dok su oni uzivali u studentskom zivotu i mama im prala ves. Jer ja sam smatrao da mogu i zelim i zasluzujem vise i to mi nitko nece dati, treba se pomaknuti! Eto – tek danas imam neki normalan posao – nazivam ga normalnim jer sa srednjom skolom zaradjujem oko 30 k kuna mjesecno, radim od kuce i uzivam u tome sto radim, stignem svirati, blogirati, izlaziti…

    Bottomline: biti proaktivan i cijeniti sebe i svoje znanje je kljuc uspjeha – ne kuzim kako to tim obrazovanim ljudima nije jasno? Valjda otupe od tog fakultetskog zivota, hoce penziju cim zavrse faks jer smatraju da su “ucili dosta za cijeli zivot” – wrong.

  10. A ja se vidis ne slazem s tobom u mnogo cemu sto si napisao. Nemam sad vremena detaljno to opisivati, ali dat cu si truda preko vikenda (mozda) pa cu ti odgovoriti na blogu (ne radi reklame, nego radi prostora).

    Uzgred, nije niti da se bogznakako slazem sa “heh”, ali to je drugi par rukava …

  11. Ako si poslodavac onda ti se čudim što uopće pokušavaš nešto dokazati tipičnom pripadniku radničke klase! Kao poslodavac, znam da su to dva nepomirljiva svijeta koja razgovaraju na različitim jezicima, imaju dijametralno suprotne ciljeve i apsolutno ništa zajedničko! Spadam u red poslodavaca koji rade sve po zakonu i plaće su uvijek na vrijeme, radnici imaju samo zakonsku normu radnih sati koje trebaju odraditi, nikad prekovremeno i to im je previše i neki od njih ne razumiju zašto ne mogu raditi manje. Kad tražim nekog za radno mjesto, javi se cca 200-300 kandidata i nemam koga odabrati jer svi bi radili ali kad bi radno vrijeme bilo “takvo i takvo” i kad bi plaća bila 10 000 kn i na kraju od svih tih ljudi zainteresirano je samo 10 od kojih nekoliko odustane jer kažu “ali ako radim popodne, neću viđati obitelj kao do sada, a meni su oni važniji od novca”….HELLOOOOO??!! Ja ne želim platiti nerad! Nema poslodavca koji ne zna za “pravilo 3 mjeseca”, toliko dugo se prosječni radnik trudi na poslu a onda kreće zabušavanje. Koliko je onih koji su sami tražili da ih se drži na crno jer primaju naknadu s biroa, koliko onih koji su tražili rad na crno jer imaju sitni poslić sa strane….podsjeti me,tko ono podupire rad na crno? Vrijeme je da se shvati kako nema više poslova na kojima ne radiš a plaćen si, to je past tense i ako malo ljubitelji američkih filmova (koji su mnogima uzor) pogledaju kada ti radnici stižu kući i koliko zapravo rade, onda će se ta iluzija kapitalizam=novac rasplinuti….da kapitalizam=novac za sposobne, radišne….survival of the fittest dragi moji, a ne laka lova za sve! Gospođica iz posta bi se mogla zapitati koliko teško zarađenog novca odlazi državi na netto plaću od 3000 kn…..1000 kn! Na brutto plaću idu doprinosi 20%, porez u stopama od 15%, 25% itd, prirez ovisno o prebivalištu/boravištu, a ako radi u državnoj službi, onda je ti isti robovlasnici plaćaju, jer država…to smo mi a ne neki nlo!

  12. @cheetah; vidiš, ja sam mislio da se kroz moje pisanje jasno može skužiti što jesam ili nisam; ili me nepažljivo čitate ili doista napišem manje nego što sam mislio. U svakom slučaju spadam u robovlasnike i oduvijek sam to bio jer mi je to u prirodi, čak i u onih nekoliko poslova koje sam ja obavljao za druge sam ja bio taj koji je diktirao uvjete tako da iskreno nisam čak niti osoba koja se ikada našla s druge strane stola (ok, eto prije dvije godine su mi nudili jedan nazovi to dream job u Briselu no odbio sam ga flatly). Btw. thanks za pohvalu na naslov – vrlo često ljudi fulaju ironije i razno razne subliminalne poruke koje plasiram kroz naslove i misli dana :)

  13. Mračna analiza u svakom pogledu. Jebi ga, ako ne znamo sami musti krave, saditi povrće i dizati kamene kuće na obali, na zemlji koju smo naslijedili ako smo bili sretni, onda moramo radit za nekoga. Nema i jedno i drugo. Izbori su ograničeni kao i sva dobra. Tko nam je kriv što za istu količinu zadovoljstva moramo uložiti puno više truda od životinja (Schopenhauer). Uvijek ćemo moći zamisliti više nego što možemo izvesti, pa tako i svaki posao uvijek može biti bolji nego što jest, plaća može biti veća, radno vrijeme kraće, a i nekako bismo radije bili poslodavac nego posloprimac i slična sranja. S tim da to sve nekako padne na guzove, ako je moguće. Zajebat život, međutim, nećemo, barem ne na taj način; to se može napraviti ako kao 80-ogodišnjak prasnete kakvu 18-godišnjakinju i obrnuto (sve legalno! Nemojte mi sad…) ili ako se popnete na šibenski vidikovac, pogledate sve to što se vidi pred vama i skužite da je sve u redu baš tako kako jest.

  14. Uh jeb.te. Ja sam vecinu ovih stvari vec svario u sebi. iako sam dipl.ing. radio sam sve i svasta u svom zivotu. Bio sam fizikaner, nosio sam cjevure i teski matrijal, bio komercijalista, pa tehnolog u jednoj privatnoj velikoj kompaniji, gdje sam manje zaradjivao nego kad sma fizicki radio i na kraju sam nasao odlican job u jednoj svjetskoj firmi. Ali kad procitam ovo vidim da imam najmanje jos 50% propusta u svom poslu i zivotu. Hvala na savjetima ioanko sam se previse raspricao moram dalje za poslom!

  15. Istina je sve sta pise. Ne mogu potvrditi stanje u Hrvatskoj ali vani (Njemacka) je tocno onako kako je tu napisano.
    Dosa sam sa 15 godina u Njemacku bez poznavanja jezika. Prvu godinu skolovanja naucio sam jezik, poslje sam upisa zanatsku skolu. Nakon 3 i po godine sam je zavrsio, osta bez posla, odsluzio vojsku i onda u razmisljanju dali da ostanem u HR i pokusam nesto studirati ili da se vratim u Njemacku traziti posa, odlucio sam se za drugo. Nasa sam posa koji nije moja struka. Mjesecima sam radio ponizavajuci posa. Kupio sam po firmi kartone, punio s njima kontrnjere. Metlom sam pomeo 5000m² povrsine svaki dan. Nakon nekog vrimena samo dobio malo zahtjevniji posa na kojem sam pokaza da imam volju, znanje i zelju da napredujem. Sada je vec 10 godina da radim u istoj firmi. Moja pocetna placa se povecala za 7 puta. Moja pozicija na poslu se popela sa dna dopred vrh. I to sve bez fakulteta i skole, bez diplome. Zahvaljujuci volji, upornosti, zeljom za ucenjem, osobnom kontrolom uspio sam od metle doci do sefovske fotelje. Danas ne metem metlom, danas vodim i organiziram posa za 250 radnika. Vozim auto od firme, koristim se mobitelom od firme, kad putujem spavam po hotelima na racun firme. Moj sef me cijeni zbog toga sto se znam snaci, sto volim raditi, sto koristim mozak. Danas zaposljavam ljude, dajem im radno mjesto ali ne na osnovi diplome nego na osnovu radnog i zivotnog iskustva. U Hrvatskoj ljudi upisuju fakultete preko veze, diplomiraju preko veze, traze posa preko veze ali iskustvo koje nose sa sobom je jako skrto a to bi trebalo biti najvece bogatstvo.

  16. Čovjek: “Rekli ste da je radno vrijeme od 08.00 do 16.00. Zašto da ja dođem u 10.00?”
    Službenik: “Ovo vam je državna ustanova. Mi do 10.00 češemo jaja.”

  17. oi, punk.
    ne bit tako isfrustriran, kao prvo.
    a drugo, prestupidno je ili tebi ljepse zvuci uncorrect za rec da fakultet ne znaci puno. npr slikar bez polozene akademije ce svoju sliku bez obzira na kvalitetu prodavati i moci prodati jedino za upola nizu cijenu, osim ako je mrtav. al svi mi znamo kako to ide sa slikarima. uz to postoje smjerovi na fakultetima za koje se zna da ce covjek odmah dobit posao ako ih zavrsi, jer tog staza fali, npr latinski, poljski, arapski, farmacija, med.biokemija, mol.biologija i tomu slicno. al opet di mali mujo tu i vecina pa su danas prepuni fakulteti ekonomija, pravo, novinarstvo,(kvazi elita) i filozofski fakultet sa standardnim smjerovima eng, hrv, tal, i tomu slicno. dakle zato i postoje ljudi koji se ne mogu zaposliti unutar svoga smjera, sta cu ti ja kad kontas da ces bas ti bit taj zaposlen od 1000 ili vise ljudi sta godisnje izlazi s tim indenticnim listom papira. dakle pri samom izboru fakulteta treba razmisljati o mogucnosti zaposlenja, a nemojte molim vas rec da ste bas to htjeli jer ste to obozavali, jer ako covjek nesto stvarno voli onda ce u tome rasturat i bez fakulteta , a jos s faxom ne bi trebao imati konkurencije.
    A mrache ti se cini mi se previse koncentriras na to kako zaradit neke vece kolicine para, necu ja rec da ne bi i ja voljeo imati vise para, ali ipak nema smisla non stop radit u potrazi za tim viskom. Covjek moze za ugodan zivot sta se tice financija i komotnim radom zaradit. Ne isplati se akumulirat pare, nije povoljno ni za ekonomiju ni za osobu, treba imat vremena i za sebe, a ne kako ti kazes jedva uvatis vremena za blog, pa sad vec drzis dva, to nije opustanje, slijedeci put kad budes imao slobodan dan izadi van u 4 ujutro, docekaj zoru i ljude kako idu na posao, pa pogledaj njihova lica. jel to zelis bit, svi se vataju za te neke sumorne poslove, da donesu koju kunu doma, da sutra mogu opet ic na taj sumoran posa i donjet jos koju kunu doma.
    ajme rasprica san se, evo malo u dijalektu zakljucak:
    sve se vrti danas oko para, a pare su tu, ako ih stvarno zelite nije tako tesko doc do njih, pa svaki dan vam zuje oko glave.
    svi se vataju para ka konacnog spasa, nema smisla, smiri, radi koliko treba i kako valja i uvik ces imat para koliko ti treba i osjecat ces se ok. ne trcat za knjigama drugih ljudi koji su zaradili pare time sta pisu kako zaradit pare mos i sam to zakljucit. mos i ti izdat knjigu a i ja pa opisat nesto kao aj na net, nauci nesto o antikvitetima i prolunjaj hrvatskim zagorjem, u godinu dana ces imat para ko blata.
    na kraju krajeva, sta bi ti s par miljuna eura, kupia bentlya, vilu na moru s dva bazena, ma bi vraga, toliko bi te navuklo da bi ih isa udvostrucit u nekom drugom biznisu i tako u nedogled, na kraju bi ti ih sin i zena propili. a i da uzmes vilu i bentlya, ipak je meni draza mazda i mala kucica s vrtom na moru.
    ma izbrisi ovo ako hoces, nisam ni reka sve sta san tia, a rasprica san se masu, ipak je malo kasno, a i ti si dovoljno pametan da skuzis sta ocu rec, posebno zato sta si to vec cua

  18. o pitanu fakulteta sam puno pisao i jedan je od velikih propusta školskog sustava što uopće dopušta da se zaposli daleko više ljudi od stvarnih potreba; razumijem ja tendenciju da ljudi hoće raditi ono što vole ali to nije realno… treba pronaći mjeru i svoje mjesto pod suncem (što ponekada uključuje i grubo suočavanje sa stvarnošću)

    što se tiče mene, ja nisam bio predmet ove diskusije niti to imam namjeru postati jer meni pronaći posao nikada nije bilo teško i uvijek ima nekoliko mogućnosti koje su u bilo kojej trenutku otvorene; osim što nikada ne bih kupio bentleya (osim ako bih time izbjegao neko plaćanje poreza) a definitivno ne vilu na moru (jer sunce jako loše podnosim) vjerojatno je istina da bih prvi milijun uložio da zaradim drugi i tako u nedogled, no ne zato da bih ih imao desetine ili stotine nego zato što jednostavno uživam u tom stvaranju vrijednosti – ako svoju egzistenciju doguraš do neke točke u kojoj o nekim stvarima više ne moraš brinuti onda si odjednom slobodan raditi puno toga i to neopterećen ovim egzistencijalnim pitanjima

    takvu vrst slobode nažalost samo rijetki iskuse u životu

  19. ako svoju egzistenciju doguraš do neke točke u kojoj o nekim stvarima više ne moraš brinuti onda si odjednom slobodan raditi puno toga i to neopterećen ovim egzistencijalnim pitanjima

    stvar je u tome sta ta tocka ne postoji, ako doguras do tocke da ti vise ne treba novac onda ces dobit duznost da ocuvas onaj koji imas. ni bill gates ne gusta u svom novcu onoliko koliko bi moga. aristotelova zlatna sredina ce uvjek bit najpreciznija teorija srece.

  20. Svaka čast. Sa zakašnjenjem čitam ovaj post, ali slažem se sa svim što si rekao. Nema mi gore stvari od zapomaganja “kako je meni teško!!!!”. Kome je lako, to mene zanima? Volim raditi i zato radim još od osnovne škole. A radila sam sve i svašta i nije mi bilo neugodno niti glupo, jer sam voljela imati svoje novce. Kad sam došla na prvu godinu fakulteta opet sam počela ovisiti o starcima, jer nisam iz Zagreba, a htijela sam prvo upoznati Grad i svoje buduće obveze, pa nisam radila. No, to me dotuklo, a i starci su češće imali priliku brojati mi. Zato sam hitro pronalazila razne gluposti, koje fakat ne odgovaraju mom obrazovanju, ali donose novce. Mislila sam da nikad neću naći posao u novinarstvu (točnije svi su me filali tim glupostima) jer nemam veza (a danas sam uvidjela da one fakat igraju veliku ulogu). Ali, ispostavilo se da su svi moji prijašnji poslovi u meni stvorili radnika, spremnog na poslove i nove zadatke, sposobnog za brzo reagiranje. I, to me prodalo samo, bez da sam morala i tražiti posao. Zato, dragi moji, radite, jer rad oslobađa…sva ta razno razna životna iskustva pomoći će vam ne samo kod potrage za poslom, već i kod formiranja vas kao osobe.

Leave a Reply

Your email address will not be published.