bigmouth strikes again… (3:13, The Smiths, The World Won’t Listen, 1986)

Kako sam zadnja dva dana bio konzumiran projektom kojeg privodim kraju nisam se imao vremena koncentrirati na štrajk zaposlenih u državnoj upravi. Ono što me uvijek, iznova i neograničeno fascinira je da u slučaju državne uprave (a osobito carinika i policajaca) oni kada štrajkaju u stvari rade? Da li netko osim mene vidi ironiju u svemu tome?

Po priznanju same Vlade, udio plaća u državnom proračunu sudjeluje s oko 25 milijardi kuna, što znači da kada iz državnog proračuna izdvojite autoceste, mirovinsko i zdrastveno, te troškove održavanja pogona od stotinu milijardi kuna ukupnog proračuna strašno malo otpada na neke objektivne investicije. Moja je gruba procjena da bio otprilike trošak poslovanja države morao iznositi nekih 1,5x više od sume plaća, a to bi bilo dakle ukupno 57,5 milijardi.

Naša država je država paradoksa, ako se ne varam, mi smo država s najviše sudaca (po valjda glavi stanovnika ili tako nekako) s najvećim brojem zaostataka u sudstvu. Imamo viškove ljudi u zdravstvu i istovremeno ljudi mjesecima čekaju na preglede, imamo policajaca više nego učitelja i profesora zajedno, a o vojsci da i ne govorimo. Samo u mirovinskom osiguranju radi nekoliko tisuća ljudi iako je totalno nejasno što oni tamo u stvari rade, u doba elektronike i računala teško da oni tamo prebrajaju neke novce ili nešto?

Moje viđenje problema (tj. rješenja istoga) je da treba dići kredit od koje milijarde novaca, otpustiti preventivno 40% svih zaposlenika a ako je ikako moguće i više, ovim preostalima dignuti malo plaće (a vjerojatno bi se samim otkazima dramatično povećati efikasnost iz straha za radno mjesto) i outsourcati što se outsourcati može.
Nije da sam nešto računao, no ako mi date olovku i salvetu vjerujem da se može dokazati da bi se bilo koja suma uložena u te silne otpremnine vratila za manje od godine dana (a da niti ne spominjem silne nekretnine koje bi zjapile prazne i koje bi se mogle iznajmiti ili prodati).

Prema državnoj upravi nema potrebe imati posebne milosti, ona je petnaest godina služila kao socijalni amortizer te se u međuvremeno razmnožila poput amebe u lokvi mlake vode. Netko u nekome trenutku treba svirati cijeloj toj priči kraj i što se to prije dogodi to će prije gospodarstvo postati konkurentnije, država fleksibilnija a možda onda i oni ljudi koji preostanu dobiju primjereniju plaću.

Baš me zanima, ima li netko tko čita ovaj blog iz državne uprave? Ako ima i može iz sigurnosti anonimnosti svoje kancelarije napisati koliko doista vremena provodi u konkretnom, efikasnom poslu? Duboko sam siguran da i ljudi koji rade tamo moraju (deep_down) skužiti kako ta situacija ne može vječno trajati.

Odbrojavanje; eto, sveli smo se na svega 3 posta do kraja mojeg odbrojavanja…

p.s. prije dvanaest dana poslao sam email državnoj upravi s konkretnim problemom, na email adresu koja je javno objavljena kao dio hitro.hr projekta, do današnjeg dana nisam dobio odgovora (niti ga, iskreno, očekujem)

Misao dana:
Sometimes the best solution to morale problems is just to fire all of the unhappy people.

Leave a Reply

Your email address will not be published.