payback time… (1:41, John Ottman, The Usual Suspects, 1995)

Od jučer do danas je ispala cijela afera s Kamen Ingradom koji mi nije osobito prirastao srcu (svatko tko kao dio svog socijalnog habitusa posjeduje svoj nogometni klub po definiciji mi je negativac).

Anyway, afera je nastala zbog ogromnih dugova njegove tvrtke.
Pazi, sada slijedi sublimalni tečaj knjigovodstva u svega tri riječi, gotovo računovodstveni haiku:

To ukratko znači da ako je tvrtka dužna 200 milijuna kuna da ima i imovine u toj vrijednosti, a to pak znači da imaju strojeva, nekretnina, zaliha ili potraživanja koje ukupno zbrojene točno odgovaraju tom iznosu (plus naravno njihov osnivački kapital; kamen ingrad čini se ima tri tvrtke ukupno od kojih svaka ima zakonom propisani minimalni temeljni kapital od 20.000kn).

Dakle, oni jesu dužni (vjerojatno) koliko novine kažu, no isto tako imaju i imovine u toj vrijednosti. Tricky part je samo to da ta imovina može biti manje ili više vrijedna od iskazane vrijednosti, no to je pitanje nijansi i pitanje o kojem se moraju brinuti banke a ne čitatelji novine u kojima o stvarima o kojima malo ili ništa ne razumije piše neki novinar-pripravnik. Nemam niti minimalnu želju braniti dotičnog lika (osobito ne u svjetlu posljednjih događanja u Požegi), no nije u redu izlijetati sa djelomičnim podatkom koji je sam po sebi ne znači apsolutno ništa; što se nas tiče čovjek može imati obveznica republike hrvatske ili apartmana na moru u knjigovodstvenoj vrijednosti od 200 milijuna kuna. Školuje li tko te novinare uopće?

Misao dana:
18 Sep 97 - This Old Mouse
“Pinky, are you pondering what I’m pondering?”
I think so, Brain, but if we had a snowmobile, wouldn’t it melt before summer?