tomorrow belongs to me… (3:06, Liza And Joel, Cabaret – Original Soundtrack, 1972)

Jutros me u uredu dočekao ogromni paket kojeg mi je poslao VIP, a u njemu se nalazi crvena deka i dva para cufastih crvenih čarapa (crvenih na rubu flouorescencije). Deka će biti sasvim OK, no u ovim čarapama me nitko neće vidjeti čak niti u situacijama životne pogibelji koja bi se eventualno mogla otkloniti nošenjem crvenih cufastih čarapa – moje boje su crna i bijela ako to dosada niste skužili (i u određenim uvjetima nijanse koje je moguće dobiti miješanjem ove dvije boje; no znanstveno rečeno crna i bijela nisu boje).

No da budem u cijelosti iskren, imam jednu t-shirt majcu koja je žućkaste boje (onakve safari žute boje) a na kojoj se nalazi “looney tunes crossing” znak; majca izaziva dosta pozornosti. Imam još jednu majcu koja mi je na “to_do” listi i nju možete pronaći na slijedećoj adresi. Kada slijedeće godine vidite lika s takvom majcom sva je šansa da sam to ja.

Krenuo sam nešto pisati o Neal Stephensonu (za razliku od Neil Gaimana kojeg spominjem i prečesto), no ostavila me inspiracija a i imam nešto posla koje moram obaviti (nešto jako, jako zabavno, totalno avangardno i gledajući s pozicije moje struke iznimno inventivno i hrabro). Tako da će priča o Neal Stephensonu malo pričekati.

Misao dana:
Growing old is mandatory, growing up is optional.

2 Replies to “tomorrow belongs to me… (3:06, Liza And Joel, Cabaret – Original Soundtrack, 1972)”

  1. Ima komentara!!!
    Stvar je posebna! Zapravo je vrlo poticajna ako se postavite u kozu Njemaca u to vrijeme. Zanimljivo je da sam bio mladi vojnik HV u vrijeme rata 1991… slusali smo dosta Lily Marlene i sl. glazba moze biti neobicno poticajna ako se pravilno usmjeri. Lako je raditi i najteze poslove uz “Padaj silo i nepreavdo”, mnoge sovjetske pjesme… Citam na NAZI site-ovima da mnogi neonacisti vjeruju da je to stara nazi stvar. Ne mogu si zamisliti da je to napravljeno bas za taj film! Taj nadrealisticni kosmar… Savrsenstvo od filma koji mozete gledati samo jednom, razmisljati nekoliko tjedana nakon toga i pokusati ne sanjati taj klasik. Tomorrow belongs to me je zbilja jedna od najjacih i najjezivijih tema filma koje sam ikad cuo (iako se javlja u samoj sredini filma)…

  2. Upravo sam je čula na stojedinici i fakat se naježiš.

    Zapravo prvi puta sam je čula neposredno prije rata (domovinskog, eh), kad su zagrebom divljali mladi HSP-ovci. Bilo je to u Jazavcu (Kerempuhu, eh) u legendarnoj predstavi Spikom na spiku. Boris Svrtan glumi Paragu i pjeva pjesmu svojoj baki za rođendan. Ježila sam se od strave…jer je pjesma, kako veli Siniša, fenomenalna. Evo, Svrtan pjeva na jubitou, na 6.02 minute
    http://www.youtube.com/watch?v=miYQuu2NeHQ&feature=related

Leave a Reply

Your email address will not be published.