driving home for christmas… (4:05, Chris Rea, Do They Know Its Christmas, 1999)

Eto mene napokon kući. Prolazno vrijeme obzirom na snježne nepogode od Rijeke do tamo negdje Bosiljeva je u stvari vrlo dobro. Stao sam u Hotelu “Lovac” u Pazinu na večeru gdje sam pojeo polovicu telećeg bečkog odreska i jako, jako soggy pomfrija. Nije mi se baš dalo pisati blog dok sam čekao svog suputnika da pojede (a osim toga nisam imao niti itunes niti moj tagline library handy; ipak moram paziti na standarde) tako da sam poslao samo komentar iz Pazina. Nemogu Vam opisati koliko me fascinira BBerry i mogućnost da od bilo kuda i bilo kada čitam i pišem mailove ili surfam (koliko god to mučno bilo na monitoru 240×160 pixela).

Tamo negdje poslije Rijeke (a neposredno prije naplatnih kućica) tako je jako zapuhalo u jednome času da sam mislio da sam se sudario s nekim, a moj auto (koji je težak nekih solidnih tonu i pol) je bez problema promijenio traku unatoč mojem protivljenju. Negdje od prijevoja pa sve dublje u Gorski kotar počeo je padati snjeg i tek sam danas do kraja shvatio koliko sam dobro odlučio kupivši nove gume prije neki dan.

Posao sam obavio; ekipa koja me slušala doživjela je minijaturno religiozno iskustvo i mislim da su shvatili “errors of their ways”. Nisam zadovoljan rezultatima, no početni parametri su bili takvi da je i ovo što smo dobili super; no potencijal za napredak je velik.

Eto na HBOu počinje 4400.

Misao dana:
When I get real bored, I like to drive downtown and get a great parking spot, then sit in my car and count how many people ask me if I’m leaving.