more than this… (4:09, Bryan Ferry & Roxy Music, More Than This: The Best Of Bryan Ferry And Roxy Music, 1996)

Malo prije je na prvom programu slovenije završio film “Lost in translation”, a koji je pokupio brdo oscara prošle godine i u središtu svoje priče ima Billa Murraya i onu jednu curu (koja mi ni po čemu nije ostala u sjećanju, no znam da je često spominju u zadnje vrijeme). Poanta filma je dvoje ljudi koje posao nanese u Japan i totalna izgubljenost koju oni doživljavaju u toj sasvim drugačijoj zemlji.

Gledajući film ponovno, došao sam do zaključka kako će film prokužiti oni koji često putuju; naime mnogima putovanja su rijetkost i donekle oznaka luksuza, dok neki drugi ljudi koji imaju prilike, potrebe ili obvezu putovati češće svemu tome pristupaju malo drugačije. Neki ljudi malo dužu vožnju proglašavaju putovanjem, pakiraju prtljagu i pripremaju suhu hranu i napitke za vožnju. Neki drugi (poput npr. mene) sjednu u auto i odu u Beč ne provjeravajući vremensku prognozu (što se eto meni desilo prije deset dana pa sada ležim doma sa bolovima u sinusima i psujem).
Ljudi koje susrećete po anonimnim hotelima širom svijeta, industrijske zone koje posjećujete i općenito “noćni život” koji se događa nakon što obavite dnevne obveze jako su slični gore opisanom filmu. Znam da sve to skupa izgleda jako idilično jer posjećujete svjetske prijestolnice, imate prilike šetati centrima moći u kasne večernje sate, no nakon nekog vremena svako takvo putovanje se pretvori u rutinu, a svaki novi grad u varijantu nečega što smo vidjeli negdje drugdje. Luksuzni restorani u koji vas vodaju ili u koje sami idete kasnije iste večeri, možda izgledaju luksuzno i egzotično, no nakon nekog vremena čovjek si zaželi zdjelicu graha ili “čušpajza” kojeg davnih godina nije podnosio.
High point filma je po mom mišljenju scena u kojoj Murray pjeva karaoke verziju Bryan Ferryeva “More then this”. Makar je Bryan Ferry neki polusladunjavi pisac koji se nikada nije istakao nekom osobito dubokom muzikom, ipak ima iza sebe nekoliko sjajnih melodija od kojih je ova svakako posebna. Kao što je Johnny Cash na osobiti način otpjevao “Hurt” od nine inch nailsa, tako i Murray u ovoj karaoke verziji daje posebnu dimenziju. Ne znam da li ste u mogućnosti slušati muziku na način da se izgubite u njoj, no ako jeste, onda ćete znati na što sam mislio.

Kako sam jutros ležao u krevetu a oporavio sam se do te mjere da sam bio u mogućnosti gledati televiziju, čitajući knjigu (dovršavam Joe Buffa i Straits of fire; Anansi boyse sam dovršio prije neki dan) paralelno sam imao uključen i drugi program koji je prenosio aktualni sat iz sabora. Nikada do sada nisam pratio sjednicu na ovaj način (uvijek su bili neki isječci na dnevniku ili nekoj emisiji). E kako se ta ekipa dobro zabavlja, malo se ovi iz vlade smijulje zastupnicima, malo zastupnici vladi, a šeks dere po svojem. Odgovori vlade su uglavnom besmisleni i u cijelosti neupotrebljivi, neka od pitanja su očigledno “namještena” jer kroz poluretoričke tvrdnje iskazane u pitanjima daju priliku vladajućima da se pohvale nekim svojim nepostojećim uspjehom ili da zavrte malo statistiku na način kako bi iskazali pozitivne trendove tamo gdje ih nema, ili opadajuće tamo gdje bi trebali biti. I posljednje, imamo brdo nekih zastupnika koji nisu u stanju formulirati pitanje i koji umjesto da svojim pitanjima satru tu vladajuću bagru koriste svaku moguću i nemoguću priliku da spuste nešto, kada je tko tkome nešto rekao, tko je kada dao prijedlog pa ga netko je ili nije usvojio… Uglavnom ekipa većinu vremena provodi dobro se zabavljajući i u prošlosti. I što je najbolje, svi su neograničeno pristojni i oslovljavaju se sa “g. predsjedniče, g. predsjedniče vlade dr. sc. Ivo” ili kako to već ide.

Sinusi su bolje (hvala na pitanju i željama), nizozemsku i švicarsku sam odgodio za daljnjih sedam dana; mislim da ću sutra još biti kod kuće iako u planu imam neke obveze po gradu za srediti.

Misao dana:
In Japan, you have no idea what they are saying, and they can’t help you either. Nothing makes any sense. They’re very polite, but you feel like a joke is being played on you the entire time you’re there.

3 Replies to “more than this… (4:09, Bryan Ferry & Roxy Music, More Than This: The Best Of Bryan Ferry And Roxy Music, 1996)”

  1. glumica se zove Scarlett Johansson. ne znam zasto ti nije ostala u pamcenju ni po cemu? pogledala sam film i mislim da se skroz dobro snasla u toj ulozi. meni je film dosta realan i rekla bi da zeli prikazati ljudsku otudenost u danasnjem svijetu.

  2. volim tu scenu, a sad i tu pjesmu. kraj filma sam skuzila tek iz drugog gledanja. nekad se cijeli jedan svijet dogodi u nekoliko seknudi i ako ne gledamo pazljivo promaknut ce nam…

Leave a Reply

Your email address will not be published.