drugs… (5:09, Talking Heads, Fear Of Music, 1979)

Ulovio sam prošli tjedan neku od lakših “vrtićkih” viroza što se tijekom mog posjeta Bešu u ponedjeljak pretvorilo u ozbiljni problem jer nisam gledao vremensku prognozu (pa sam tako vrlo naivno otišao oboružan samo sakoom umjesto kaputom), pa sam onda u šetnji (potrazi za british bokshopom) nahvatao više nego dovoljnu količinu vjetra da bi do navečer počeo iz nosa izlučivati tekućine različitih boja. Pretprošla noć je bila napeta, jučerašnji dan bolan (jer su mi sinusi i nos naotekli od silne iritacije) da bi danas koliko toliko bilo bolje.

Nabavio sam i u međuvremenu pročitao “Anansi boys” od Neil Gaimana. Neil Gaiman koji ima svoj blog autor je nekolicine sjajnih knjiga, od kojih svakako treba izdvojiti Good Omens (u kolaboraciji s terry pratechettom) i monumentalni American Gods o kojem sam već pisao. Knjiga je dobra i po žanru se nalazi negdje između gornje dvije knige; dakle niti totalno ozbiljna, niti komedija.

Kupio sam i “Going Postal” od gorespomenutog Pratchetta pa je to sada slijedeće na redu, a preostalo je i stotinjak stranica od Joe Buff-a i Straits of power.

Smiješi mi se i neko putovanje u nizozemsku ovaj vikend, putovanje koje samo po sebi neće donijeti neku financijsku nagradu ali ima potencijala da to napravi u nekom trenutku u budućnosti. Nisam baš nešto zagrijan ali što se mora…

Piše danas u dnevnom newsletteru časopisa banka kako se pokazalo da su nakon privatizacije mirovinskih fondova naknade fondova toliko visoke da fondovi imaju niske ili čak i negativne prinose, a pogodite tko prednjači u visinama naknada? Sa skoro 26% troška mi smo dvostruko veći od prvog slijedećeg u nizu.

U nekome času sam bio otkrio kako je u mirovinskom zaposleno nekih 7000 ljudi te kako postoji osoba čiji je posao razdvajanje čekova za mirovinu (zamislite stres na tom radnome mjestu). Ako podijelite 7000 ljudi s brojem zaposlenih u ovoj državi ispada kako na jednog mirovinca otpada nekih 1500 zaposlenih što je manji prosjek nego što liječnik opće prakse mora imati pacijenata. Ja poznam svog liječnka opće prakse (onako ko kroz maglu), no definitivno ne poznam svojeg čovjeka u zavodu za mirovinsko osiguranje kojem po gore spomenutoj statistici osiguravam nekih 26% njegovog dohotka.

Svi gore navedeni brojevi su toliko nevjerojatni da ih treba uzeti sa zadrškom, no osvrnuvši se uokolo i provjerivši još jednom gdje živimo mislim da nije potrebno.

Uvijek mi je drago kada čujem da su moji novci mudro utrošeni na veliki broj ljudi kojima je upravo moja kuna pomogla da prežive još jedan naporan dan u uredu.

Misao dana:
Hard work often pays off after time, but laziness always pays off now.

Leave a Reply

Your email address will not be published.