policy of truth… (5:14, Depeche Mode, Singles 1986-1998 (Disc 1), 1998)

Presložio sam si prije neki dan ikone u quick-launch bar-u i sada kako radim sve na slijepo klikćem po krivim programima i to neprilagođavanjem novom stanju me pomalo živcira.

Slušam zadnjih dana singl od Depeche Mode koji se intenzivno vrti po televiziji, radiju i ostalim medijima i stvar je baš OK. Sjećam se vremena kada sam DM smatrao alternativom i kada smo (čini mi se utorkom) odlazili u SC klub u Savskoj gdje me na proslavi jednog rođendana slavljenik u plesu na Personal Jesus, a koji se najčešće povezuje sa lamatanjem ruku i nogu (što se običavalo na Clashov Should I stay or should I go ili na Ultravoxov Vienna) opalio nogom u područje zgloba točno ispod koljena. Ne znam koliko ste upoznati s anatomijom, no kada vas netko pošteno opali u to područje onda ne možete disati neko vrijeme. U obje tuče u kojima sam u životu sudjelovao to je bio moj prvi potez i pobjeda je bila zagarantirana u prvoj sekundi (teorija bi bila da protivnik mora biti na podu u prve tri sekunde ili jurnjava, nisam baš neki atletski tip koji bi mogao osim na tehniku izvojevati pobjedu u nekom imalo ozbiljnijem sukobu). Likovi koji su me htjeli tući su to ionako zaslužili i ne treba ih previše žaliti, a u naletu na mene samo su pokazali nepoznavanje Sun Tzu-a i “Umjetnost ratovanja” koje kaže kako je najbolja stvar koju protivnik može napraviti je podcjeniti suparnika. Eto, na iznenađenje gore spomenutih oni su to napravili i na kraju još i pobrali batine. Strašno.

Anyway, drugi muzičar koji se zadnjih dana producira intenzivno po medijima je Robbie Williams. Ja sam inače vrlo isključiva osoba i čitam ili slušam samo stvari koje su mi na “approved list”, a Robbie Williams zasada nije na tom popisu iako ozbiljno razmatram da ga stavim.

No, stvar o kojoj sam danas htio pisati je oglas Iskoraka u kojem se polu-deklariralo 1200 homoseksualaca, transseksualaca i ostalih osoba drugačijih orijentacija (iskreno, meni neki od tih naziva nisu baš jasni i moram malo googlati da provjerim o čemu se u stvari radi; nekako sam mislio da ima manje kombinacija). Uočio sam kako na blogu ima priličan broj blogova koji se bave tom tematikom gdje ljudi vjerojatno pod krinkom anonimnosti malo slobodnije pričaju o svojoj orijentaciji, problemima i izazovima. Na mnogim od tih blogova ljudi na različite načine pokušavaju ilustrirati kako su homoseksualci (i svi ostali) u stvari totalno normalne osobe kojih se ne treba pretjerano bojati. Ja osobno nemam problema s time i “could not care less” , ali mislim da ta ekipa ima jako loš PR. Naime, kroz medije se stvorila slika kako su homoseksualci (i ostale gore spomenute osobe koje nisu nužno heteroseksualne orijentacije) osobe koje samo čekaju priliku da naprave neki party i orgijaju njih pedeset (ili više) od večeri do zore (bez ograničenja tko s kime koliko puta), te da homoseksualcu u principu ne bi smjeli okretati leđa, a nipošto se ne saginjati bez opasnosti da vam se nešto neočekivano ne dogodi.

Ja nekako mislim da to nije slučaj i da je to ekipa ista kao i svi ostali koji ne traže ništa drugo nego lijepu i stabilnu vezu; naravno da ima i ekipa koja teži gore spomenutim partyima, no takvih ima u svim taborima bez ikakve iznimke, uključivo i one koji očekuju upražnjavati svoje polu ili totalno nezakonite aktivnosti.

Ekipa bi fakat morala malo poraditi na svom imageu, pa bi im i prihvaćanje u javnosti bilo lakše.

Leave a Reply

Your email address will not be published.