where the streets have no name… (5:37, U2, Joshua Tree, 1987)

Ima još dva detalja koja sam uspio zaboraviti u mom jutrošnjem postu (koji je po zagrebačkom vremenu jučerašnji).

Dakle, ovdje apslutno svatko tko drži do sebe ima ipod-a, te iako ga nužno javno ne pokazuju iPod je karakterističan po svojim bijelim slušalicama tako da ga je objektivno teško sakriti. Na Michigan eveniji postoji i Apple store u kojem ću uz malo sreće sutra ili prekosutra pokušati nabaviti jedan iPod nano za ekipu iz zagreba. Ukratko, ako držite do sebe nema smisla po ulici ili podzemnoj hodati bez iPod-a.

Druga stvar koju sam zaboravio a koja me je vrlo iznenadila (bez osobitog razloga) je što sam napokon skužio kako ameri označavaju ulice. Naime, po filmovima sam to čuo stotine puta no nikada nisam skužio sistem koji se krije iza toga, a sistem je strašno jednostavan (rekli bi, prilagođen amerikancima). U osnovi grad je podijeljen na blokove, svaki blok počinje s novom stoticom. To znači da ako imate blok zgrada one počinju s brojem 2, no slijedeći blok neće nastaviti tamo gdje je zadnji stao nego na broju 102, drugi sa brojem 202 i tako dalje. Jedan blok je širine otprilike 200 metara i 8 blokova ide u jednu milju (ili 1600m), tako da ako se nalaziš oko broja 300 a želiš otići na broj 3300 znaš da te dijeli 30 blokova ili skoro četiri milje udaljenosti. Ulice su ponekada numerirane a ponekada imaju ime, no brojevi ulica se uvijek odnose na centar grada, tako da će 22 ulica uvijek biti 22 bloka od centra.

Jučer je u gradi bio koncert Rolling Stonesa, danas je u glavnom parku bio koncert Chicago sypmhony orchestra, a kroz koji dan će biti willie nelsonov koncert. U ovom gradu ljudi znaju kako živjeti.

Misao dana:
I went down the street to the 24-hour grocery. When I got there, the guy was locking the front door. I said, “Hey, the sign says you’re open 24 hours.” He said, “Yes, but not in a row.”

Leave a Reply

Your email address will not be published.